Page 72 - STAV broj 288

KULTURA
OTAC S KIŠOBRANOM

Kada, popodne, iznenada,
kiša zapljusne ulice grada,
mnoga se kola pred školu sjate,
da djecu, što prije, kući vrate.
I moj otac dođe po mene –
sa kišobranom, ručke drvene.
Ne zavidim djeci u kolima,
na mehkim, udobnim sjedištima,
jer u onom gradskom metežu
s ocem tek poneku riječ svežu.
I ruke su u kolima zauzete,
ne mogu djeci da polete.
A moji prsti odmah se uvuku
Kroz u dobru, veliku očevu ruku,
školski i tu osjete da ih grije
prozor
ljubav mog oca, koji se smije.
Nikad nisi Prepisano
sam I tako idemo, kao dva druga,
sa školske
table a riječ nam svaka topla, duga...

ZASTANI POKRAJ CVIJETA

Zastani pokraj cvijeta
i kad ti se najviše žuri,
pitaj ga kako mu je
kada je sam na buri.

Popričaj malo s njime
kao sa prijateljem,
ugrij mu latice dahom,
ohrabri svojim veseljem.

A ako ti se čini,
da možda u sebi jeca,
igraj se malo s njime,
zbornika literarnih i likovnih rado- i cvjetovi su djeca.
ve. Još čuvam primjerke jedne knjige Čekaj me,
mama
koju sam priredio i u kojoj su stihovi,
zapisi, priče i crteži velikog broja na- KAD MISLIŠ DA SVE SE RUŠI
ših osnovaca. Knjiga se zove Kad pro-
cvjetaju suze, zapravo kad procvjetaju Kad misliš da ruši sve se
iskrene dječije riječi i slike. Bože, ko- i oblak sivi nadnese,
liko je samo bilo dobrote i nježnosti u pa više nećeš moći,
tim dječijim ispovijestima... Dovoljno a ti, u svojoj samoći,
je samo da pročitamo jedan dio zapisa kroz svoju nesanicu,
jedne djevojčice iz Bosne i Hercegovine, poslušaj samo pticu...
Fahire Bogić (tada se školovala u Pira- Ni njojzi lahko nije,
nu), pa da shvatimo koliko je plemeni- vani je, mraz je bije,
ta naša bosanska duša, dječija duša u i sve joj nešto prijeti,
kojoj i pored svih iskušenja i strahova a ona – ipak leti.
nema ni trunka mržnje. Teško joj, ali cvrkuće,
Zašto me zovu izbjeglicom? Zašto ne mogu i neće nikud od kuće.
i ja živjeti kao druga djeca? Dok druga dje- njega, i nikad kraja tuzi. Bože dragi, nemoj
ca idu iz škole kući, gdje ih čekaju mama, dozvoliti da druga djeca prožive život kao Kad misliš, da još je teže,
tata, brat, sestra i prijatelji, ja stanem na ja i imaju takvo djetinjstvo. Učini da im sva dobra od tebe bježe,
put i razmišljam kuda bih. Ja bih rado išla život bude što ljepši. Da idu u svoje škole, pa nećeš moći više,
svojoj kući, ali ja nemam kuće. Ja imam da slave rođendane i budu sa svojim prija- a ti, uz pjesmu kiše,
samo jednu malu sobu koju su mi ovi do- teljima i nikad ne budu izbjeglice. A ja ću digni se i poskoči,
bri ljudi dali da živim u njoj. U njoj me ovo preživjeti i porasti i nadam se da djeca otvori širom oči
čeka majka ostarjela prije starosti, s ruč- koja se rode neće znati za pucanj mitralje- i, dok budi se trava,
kom napravljenim samo ona zna od čega. za umjesto muzike, i naročito želim da se pogledaj samo mrava.
I tako mi je svaki dan tužniji od onog prije nikada ne osjećaju izbjeglicama. Onako sitan, nevidljiv,
u sebi – on je div
i nosi zrno najveće,
od kuće nikud neće...
72 10/9/2020 STAV