Page 71 - STAV broj 288
P. 71

i čitalac onoga što se tek počelo odmo-
          tavati i ponovo zamotavati i što se to
          sada vraća nekom neodređenom po-
          četku, nekom odškrinutom snu. Pisati
          za djecu znači – pisati da ne misliš da
          to pišeš baš za djecu, za neki uzrast, za
          neku namjenu. Jer i ne postoje neke
          određene granice između tzv. literature
          za djecu i literature za odrasle. Postoji,
          jednostavno, literatura, dobra, slojevita,
          maštovita, neuhvatljiva i beskrajna. Kao
          što postoji i djetinjstvo, duboko lično i
          široko zajedničko, beskrajno, ono koje
          živiš i kad te osvoje godine, jer djetinj-
          stvo je zapravo jedna beskrajna igra.
          Kao i literatura. Kao pjesnik, najbolje
          je da na ovo pitanje odgovorim upravo
          pjesmom iz koje je izrasla i moja nova
          knjiga pjesama za djecu – I kad odrasteš:
          I kad odrasteš, / a to će biti, / igračke ne-
          moj / u kutak skriti. // Igraj se i dalje / sa
          svojim mecom, / i sa plišanim,/
          i s pravim zecom, / igraj se s patuljkom / Ne-
          vidišom, / i nos svoj kopkaj, / makar krišom,   na dječiju književnost? Koliko je ona   kao prijatelja, kao brata. Jezik je kuća
          / igraj se sa svojim / lutkom na koncu / i s   važna?                široko otvorenih prozora u koju najprije
          poklopcem / na starom loncu, / lovi pahulje   BEKRIĆ: Književnost koja je, samo   ulazi zora, u kojoj i u vremenima nesa-
          / i kapi kiše, / igraj s olovkom / dok slova   uvjetno, okrenuta djeci, zapravo je, kao   nica možeš da slušaš pjev vjetrova i pti-
          piše, / sa svojom loptom / slobodno skači / i   što sam već rekao – nedjeljiv dio uku-  ca. Jer, da ponovo prisluhnemo jednoj
          kao magarac / ponekad njači, / piši i dalje   pnog literarnog stvaralaštva, možda i   mojoj pjesmi koju ste mogli pročitati i
          /po svome dlanu / i hlače deri / na toboga-  bitniji, jer nas on uvodi u bogati, široki,   u Biserju: Nije jezik da ga plaziš / i pala-
          nu... // Igraj se, vrti, / kao čigra, / i sam je   razgranati svijet riječi i metafora. Zato,   caš njima, / već je jezik / da ga paziš / kao
          život / beskrajna igra.           pisati za djecu znači – pisati još bolje!   svoje ime. // Nije jezik da njim pljuješ, /
                                            Jer, da pozovem u pomoć jednu svoju   sipaš riječi krute, / već je jezik da začuješ /
          STAV: Koliku odgovornost osjećate zna-  pjesmu – Jedna mala riječ, / samo jedna,   i kad riječi šute. // Nije jezik da prijetiš / i
          jući da će Vaše knjige čitati najmlađi,   / može biti najveća, / zlata vrijedna. // A   nosiš ko breme, / već je jezik / da svijetliš /
          da će te knjige možda oblikovati njiho-  riječ ta mala / negdje se krije, / možda je   kroz život i vrijeme.
          ve svjetove – misli, ideje, način mišlje-  u tebi, / i s tobom zrije. // A kad se javi / u
          nja i razumijevanja svijeta? Uostalom,   pravi čas, / nećeš ni čuti / njen tihi glas. //   STAV: Godine 1993. izbjegli ste u Slo-
          možemo li danas uopće govoriti o od-  Nećeš ni znati / kad će to biti, / važno je,   veniju, u kojoj i danas živite. S kakvim
          govornosti autora?                nekog će / usrećiti.               se izazovima suočavaju izbjeglice (i di-
          BEKRIĆ: Autor je, u nekom smislu,                                    jaspora uopće) u identitarnom smislu?
          odgovoran svome djelu, a njegovo dje-  STAV: Koliko je teško misliti i sniti na   BEKRIĆ: U Sloveniji sam nekoliko go-
          lo odgovorno je čitaocima, posebno ako   bosanskom jeziku otrgnut od jezičkog   dina radio kao profesor maternjeg jezika
          su mladi, oni koji stvaraju spontano,   zavičaja?                    i književnosti u osnovnim školama za
          maštovito, neopterećeno svoje slike i   BEKRIĆ: Biti u svome jeziku znači biti   djecu izbjeglice iz Bosne i Hercegovine,
          životne predstave, svoj čudesni svijet   na svojim poljanama, proplancima i oba-  bio sam također voditelj i mentor u kul-
          koji se stalno širi i dograđuje, uranja i   lama i onda kad si u drugim podneblji-  turnim radionicama u okviru projekta
          izranja, u kojem nisu, i nismo, samo sta-  ma i daljinama, znači biti kod kuće i kad   “Otvoreno društvo”, pa sam na izvoru
          novnici, nego i njegovi stvaraoci. Zato   su te životni putevi i situacije odvele u   spoznavao i shvatao šta za najmlađe i
          i od literature mnogo zavisi da li će taj   druge sredine, znači biti svoj, snivati i   mlade, a i za sve uzraste, znači konti-
          svijet biti ružniji ili ljepši, gori ili bo-  sjećati se, željeti i gledati i naprijed, jer   nuitet obrazovanja i stalnog bogaćenja
          lji. I zato – I BUDAN SANJAJ: Snovi   snove i sjećanja niko ti ne može tako   svoje ličnosti, svoga identiteta. Među
          su lišće / sa noćnih grana, / trepere, šušte /   lahko uzeti, kao ni to saznanje da i da-  starijima je bilo podosta i onih koji nisu
          cijelog dana. // Otpale snove / s ljubavlju   nas treba da stvaraš nova sjećanja i da se   imali ni osnovnog obrazovanja, neki čak
          digni, / nasmiješi im se, / malo namigni. //   ne predaješ beznađu i neizvjesnostima.   nisu znali ni da se potpišu, a koji i s ta-
          Ako san neki / zastane, zijevne, / ti ga pre-  Dobro je biti svjestan značaja i ljepote   kvim saznanjima nisu pokazivali inte-
          nesi / u snove dnevne. // Obasjaj snima /   jezika, jer tako shvataš da imaš svoj je-  res da bar nauče čitati i pisati. Kao da
          i sve trenutke, / snovi su djeci / lopte i lut-  zik koji ti pomaže da se prepoznaješ i   su u obrazovanju slutili neku opasnost
          ke. // S njima se igraj, / rasti i druži, / kad   dokazuješ, ostvaruješ i u drugim jezici-  – najbolje je da se držiš postrani i da
          im je teško, / ruku im pruži. // I kada spa-  ma. Jezici su bratstvo svijeta.  nekako “ostaneš nevidljiv”.
          vaš, / i kada hodaš, / ljepše je kada / malo                         Nasreću, djeca su hrabro prihvatila sve
          sna dodaš.                        STAV: Šta je Vama jezik? Koliko je on   izazove, podsticao sam ih i da slobod-
                                            važna supstancija našeg duhovnog bića?   no, otvoreno pišu o tome šta osjećaju i
          STAV: Kako iz ugla onog što prepozna-  BEKRIĆ: Jezik je kuća otvorenih vrata   šta žele, pa smo izdavali i svoje listove,
          jemo kao “visoku” književnost gledate   u koju svakog možeš primiti, ugostiti,   a objavljeno je i nekoliko zajedničkih


                                                                                                    STAV 10/9/2020 71
   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76