Page 75 - STAV broj 286

Kasnije ću uhvatiti sebe kako nesvjesno na koji je uzimao abdest, način hoda, re- čovjeku – Sabitu. U ratu smo bili komši-
imitiram određene pokrete i gestikulacije čenice koje su bile filigranski poredane i je pa su nam se porodice družile i popri-
hodže Šemse dok obavljam namaz. Zavolio tečne, miris koji ga je pratio, smirenost i lično zbližile. Kada sam obukao imamski
sam ga. Ne znam je li mu to bila namjera, pribranost u svim situacijama, tespih od kijafet, Sabit mi je postao džematlija. Prije
ali mi je vjeru predstavio kao nešto lijepo lijepih devedeset devet bobaka koji mu je koju godinu iznenada je umro te sam mu
i jednostavno. skoro uvijek bio u rukama – samo su dio tužna srca predvodio dženazu.
Kasnije, kada sam se upisao u medresu slike dragog čovjeka koga sam dječački ko- Bio je vrlo omiljen i druželjubiv čovjek,
– u Sarajevo sam ušao kroz čuveni tunel pirao. Tada je bio stariji momak – ni kasni- a i vrstan keramičar. I sad tačno znam mjesto
i prvih sedmica sam povremeno napuštao je se nije oženio – koji je uživao u ubira- u džamiji na kome je uvijek klanjao džumu.
nastavu i s ostalim učenicima i osobljem, nju ljekovitog bilja. Ljepšeg mirisa jedne Helem, jedne se prilike renoviralo kupatilo
uslijed sirena o zračnoj opasnosti, silazio sobe nikad kasnije nisam osjetio. Sve mu imamskog stana u kojem trenutno boravim.
u podrum, nastupili su dani koji su doni- je išlo odruke. Muzicirao je vrhunski, cr- Jasno, majstor je zanata Sabit i on će to naj-
jeli štošta teškog. Kao siromašnom đaku sa tao još bolje, šišao sjajno, a voćke koje bi bolje završiti. Radio je sa svojim Mirzom,
sela, svaka papirna novčanica od 1 konver- kalemio nisu imale šanse da se ne prime. a ja sam se vrzmao okolo, kontajući da im
tibilne marke bila je golema. Danima sam Meni, kao dječaku, posvećivao je po- može nešto zatrebati, a ujedno i bojeći se
znao ne vidjeti ni takvu, a onda bi odne- sebnu pažnju. Razgovarali smo kao odrasli da ne smetam. Kroz koji dan radovi su bili
kud bahnuo moj hodža Šemso – vanred- ljudi. Kasnije, kada me, kao đaka medrese, pri kraju i preostalo je jedino da se postavi
no je polagao medresu – veselo bismo pro- od milja zazvao “hodžicom”, naši razgovo- nova šolja u toalet. Po mom laičkom sudu,
ćaskali i na rastanku bi mi u džep tutnuo ri bili su sve konstruktivniji, te je on moja šolju je trebalo pozicionirati tako da ide pa-
deset ili dvadeset maraka. To se u takvim saznanja produbljivao svojim promišljanji- ralelno uz lavabo, dok je moj Sabit insisti-
okolnostima jednostavno ne zaboravlja. ma u kojima ću tek kasnije uočiti prizvuke rao da ide ukoso, prema kadi. I tako se mi
Zanimljivo, ali prije sedamnaest godi- sufizma. Danas se rjeđe viđamo, a i kada se zajogunili; ja svoje, a on svoje. Vidim da ne
na sam naslijedio upravo njega u mom tre- to desi, izuzetno se obradujem. Obraduju popušta pa pomalo ljutito tražim objašnje-
nutnom džematu, ostali smo dobre i drage se i moja djeca jer je Šefik sjajan imitator, nje: “Sabit-aga, a što prema kadi, što je ne
kolege i prije nekoliko dana smo imali lije- a i muzičke numere iz crtanih filmova na bi okrenuo ovako?” On se češka po glavi
po druženje u Ljubuškom. Iskreno, ako u gitari odsvira vrhunski. i, kao da se susteže da me ne uvrijedi, veli:
nečijem životu ostavim barem upola tako Dakako, bilo bi tu mjesta za još pone- “Pa, moj efendija, ne može tamo – tamo je
pozitivnog i jakog traga, niko sretniji od koga. No za kraj ću u drugom pravcu, pa Kibla!” Bog mu lijepi džennet dao! Nisam
mene ne bi bio. ću, valjda pod friškim dojmovima Sjećanja, imao kud. Ne znam kako sam se izvukao iz
Rođak Šefik ide uz rame s hodžom da spomenem nekoga ko me je neočekivano kupatila. Znam da mi je zbog toga ionako
Šemsom. Tih i nenametljiv čovjek, pravi dojmio, donekle i prizemljio, premda mu drag insan postao još draži, te se nesvjesno
mumin, jednostavno je plijenio svojom to nije bilo ni u primisli. Iskren da budem, urezao u moja sjećanja.
pojavom. Nikad mi nijednom riječju nije odavno sam tražio način da ovu simpatičnu Jesmo li se mi urezali u čija sjećanja?
nametao vjeru kao temu razgovora, ali je zgodu ugradim u nekoliko redaka i bit će – nek drugi sude i pišu. Mi se jedino mo-
svaki njegov pokret pričao o vjeri. Način da sam ga našao. Riječ je o meni dragom žemo potruditi. n

STAV 27/8/2020 75