Page 65 - STAV broj 353

“Nego, hajte vi, lijepi moji, ustani-
te s tih daščurina, pa sjedite gore za stol
pod grožđem.”
Posjedasmo – Emin, Halil, Mirza i ja.
Nana Kadira donese nam nekoliko koma-
da bosanskih ponjava. Iako su bile stare,
pod blijedom svjetlosti sijalice izbijale su
pred oči njihove boje i šare. Sve je, inače,
u ovoj prostranoj avliji odisalo i mirisalo
starinom. “Prostrite, djeco, nahladit ćete
se”, govorila je nana, tutkajući ispod nas
ponjave.
Ispijajući kahvu, gotovo šutke, gleda-
li smo čas jedni u druge, čas u stol pred
nama. Dedo Omer često bi teško uzdah-
nuo, srknuo iz findžana, pa onda povukao
dug dim cigarete, koja je nezgrapno visila
na dugoj muštikli. U pauzi između dva
dima i dva srka, naizgled usputno reče:
“Vi ste, bezbeli, svi momci, čak bih rekao,
po vašem izgledu, da ste još i djeca.” Otre-
sao je pepeo, a onda nas pogledao ispod svojim mirisom. Jeli smo je slatko, kao
kapaka: “Nekako mi se čini da ste još i za nikad do tad; a bili smo i gladni, nije da
škole, mladi ste mi baš, tako izgledate.” nismo. Nekako me malo bilo i sramota
Halil se šeretski osmjehnu. “Pa vidiš, one potpuno prazne tepsije u kojoj nije
dedo, nismo baš svi tako ni mladi. Evo ostalo ništa osim naših kašika.
ovaj Emin, on ti, recimo, ima dvadeset Još smo malo posjedili pa je došlo vrije-
godina, Mirza isto dvadeset. A ja i ovaj me da se krene. Nana Kadira išla je s nama
žuti imamo osamnaest”, govorio je Halil do kapije blagosiljajući nas, a mi smo joj od
upirući na mene poput nekog iskusnog srca na svemu zahvalili. U onom polumra-
seoskog matičara. Dedo je klimao gla- ku ispred njihove verande, pod svjetlošću
vom slušajući Halilov izvještaj o našem slabih sijalica, vidio sam suze u njenim oči-
dobnom statusu. Smijući se, svako od nas ma. Samo sam neprimjetno okrenuo glavu
dobacivao je po neku doskočicu. praveći se da ih ne primjećujem.
U jednom momentu Mirza, podižući Omer je išao s nama korak po korak
findžan, upita: “A je li, dedo, je l’ ti imaš jer je htio da dolje na izvoru naspe frišku
djece, jesu li ti ovdje?” hladnu vodu. Prolazili smo pored džamije
Odjednom se sve zaustavilo, kao da je kada je odjednom zastao. Preko puta male
planeta stala. Svi smo primijetili kako je stare džamije nalazilo se mezarje. “Evo,
dedo zastao s podignutim findžanom na da vam pokažem, ondje su vam moja dje-
pola puta do usta. Njegova se ruka u zraku ca”, reče poludrhtavim i hrapavim gla-
zatresla. U njegovim očima nije više bilo som. Stavio mi je ruku na rame i glavom
onog staračkog veselja. Umjesto toga, u pokazao prema ćošku malog mezarja. do Eseda i on se našao u minuti na tom
dva njegova oka zablistale su dvije biser- Ispod drveta nalazila su se dva mezara, mjestu. Nije mogao gledati i čekati, kre-
ne suze. Nekako smo svi u tom momentu jedan do drugog. “Eto, to su moji Enes nuo je da izvuče brata. Nije ni stigao do
znali da je pitanje bilo pogrešno i da za i Esed, šehidi moji ako Bog da.” Dok je njega kada je pokošen rafalom pao u sni-
ovim stolom nije trebalo biti izrečeno. on govorio, osjetio sam kako mu se ruka jeg. Razmijenjeni su nakon nekih mjesec
Dug uzdah otkinuo se iz dedinih grudi trese, a meni postaje poput nekog velikog dana. Jahhhh, šta ćete, Allah daje i Allah
lomeći turobnu tišinu nastalu oko stola nestvarnog tereta. uzima”, završi Omer svoju priču.
nakon Mirzinog pitanja. “Enes i Esed su devedeset druge, pred Ja sam se savijao pod teretom njegovih
Omer teških ruku spusti findžan u ba- Novu godinu, otišli da pomognu našima riječi i držeći se za ogradu harema samo
karnu tepsiju i nabrzinu popravi nakriv- na Gradačcu. Sjećam se, ko sad, mati im buljio u Omera.
ljenu francuzicu. “Imao sam djecu, mom- čarape debele spakovala i kape crne obo- “Čuvajte se, djeco. Hajte s Božijom
čino. Imao sam dva sina ko dva jablana. jici isplela. Kraj decembra je bio, povelik pomoći i čuvajte se”, mahnu nam Omer
Imao sam, al’ ih više nemam”, izgovori snijeg napadao, ehhh”, opet je uz težak rukom i nesta u polumraku prema izvoru.
Omer takvim glasom kao da je jedva če- uzdah Omer zastao. Mi tromo krenusmo niz cestu. Noge su
kao da te riječi izbaci iz sebe. Nastupio “Pričali su mi da su četnici tri puna me jedva nosile, k’o utrnute. Još jednom
je još veći tajac. dana neprestano napadali na naše polo- sam se okrenuo i pogledao prema malom
Ostatak večeri prošao je u mirnijem i žaje. Enes i Esed nisu bili u istom rovu. mezarju u haremu. Iza nas, u sjeni drve-
tišem tonu za stolom. Uskoro se odnekud Četvrti su dan četnici napali najjače do ta, gubili su se obrisi dva bijela nišana...
pojavila i nana Kadira noseći veliku tepsi- tada i s tenkovima i tim transporterima. Topli vjetrić ponovo je puhnuo i za-
ju iz koje se širio miris vrele pite. “Haj- Moj rahmetli Enes i još nekoliko momaka igrao se oko nas dok smo se spuštali niz
te, djeco, bujrum, ništa se ne izmičite.” ostali su odsječeni. Nedugo zatim su teš- uzanu mahalu. Negdje u daljini gruhali
Bilo nam je malo nelagodno, ali uru- ko ranjeni. Moj Enes je dozivao, ali niko su topovi i odjekivale detonacije. Kao da
djela zlatna boja sirnice mamila nas je i nije smio ići naprijed. Vijest je brzo došla su likovali: rat je, rat je... n

STAV 10/12/2021 65