Page 66 - STAV broj 353

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (33)

KAD PREŽIVIŠ RAT, ONDA

GA ŽIVIŠ DO KRAJA ŽIVOTA

Bio je juni. Bilo je sunce. Sve je napolju mirisalo na ljeto, na
odmor, na život od prije, sve je mamilo, prizivalo da se izađe iz

Piše: Ammar KULO skloništa... U čaršiju. Nije granatiralo. Nisu se čuli pucnji. Vesna
je izašla. Mnogi su izašli. A onda su, negdje oko podne, zapucali.

Slali su ponovo smrt s brda, s uzvisina, iz topova...

e znam kako sam došao kući. naših prijeratnih života nestajala je. Ve- Rat nije stao, uprkos međunarodnim
Otvorio sam vrata. Mama je pla- sna je bila dio te svakodnevice, bezbriž- snagama, pregovaračima, priči o univer-
kala. Bio sam zatečen situacijom, nosti, jutarnje kahve s mamom, odlaska zalnim vrijednosti, izvještavanju o logo-
Nsmišljao sam šta reći, kako se na roštilj, na Zeleni, neko ko mi je do- rima, o ubistvima, o progonu, o rušenju,
opravdati za ovaj posljednji nestašluk... nosio sitne poklone iz Skenderije (radi- paljenju cijelih naselja, gradova, zatira-
Na trenutak je zastala. Pogledala me i kroz la je u Ljubljanskoj banci u Sarajevu), nju svega što se ne uklapa u projektira-
jecanje jedva razgovijetno rekla. “Vesna je neko ko je slao razglednice s Jadrana ili ni velikosrpski ram s četiri ćirilična “c”.
ranjena. Teško. Ako preživi, morat će joj iz Rima, neko ko bi me istinski zagrlio, Naprotiv, rat se rasplamsavao. Valjda su
nogu rezati. Sad je bila Nerma.” radovao se svakom mom školskom uspje- dušmani osjetili da s protokom vremena,
Otrčao sam do Nerme, upravo je izaš- hu, odrastanju, blago me zadirkujući za ma kako paradoksalno zvučalo, bez ob-
la iz smjene u Paskoj. “Ono je bila Vesna prve simpatije... To je bio taj komšiluk, zira na sve napade, žrtve, iskušenja kroz
u hitnoj?”, upitah. Klimnula je glavom. često vrlo bliskiji i od krvnih veza s rod- koja prolazi ovaj narod, zemlja Bosna
“Puno je krvi izgubila. Sad je sve u Bo- binom razbacanom u svijetu, neko ko je jača! Svakim je danom organiziranija,
žijim rukama”, reče Nerma, medicinska dijelio i dobro i zlo, bez interesa, bez su- naoružanija, s novim plamom i željom
sestra u ratnoj bolnici. jete, bez suvišnog objašnjavanja... Rat je da se porazi agresor.
Vesna S. bila je naša kućna prijatelji- donio stradanje. Progon. Tuđinu... Neki Ipak, koliko će još biti izgubljenih
ca. Komšinica. Neko ko me čuvao preko novi ljudi. Neki novi ambijent. Neka života, koliko još suza, šta će se s nama
dana, u nekom periodu od nekoliko mje- nova pravila. Potrebu da se stalno prila- desiti? Rojila su se pitanja, bez odgovo-
seci, u uzrastu kada sam prohodao, a još gođavate. Mati je plakala, sada još jače... ra, ili s mnoštvom mogućih odgovora...
nisam znao pričati, u vremenu kada je Nisam više mogao izdržati, izašao
mama počela raditi...Vesna je bila “pro- VESNA JE IZAŠLA NA SUNCE sam napolje u silnoj želji da vrisnem, da
ljeće”. Vesna je bila radost. Neko za koga Bio je juni. Bilo je sunce. Sve je napolju trčim, da izbacim tu negativnu emociju
sam uvijek bio mala slatka beba koja se mirisalo na ljeto, na odmor, na život od što se sa svakim trenutkom provedenim
uneredila do izavrata... Vesna je bila jed- prije, sve je mamilo, prizivalo da se izađe u zatvorenom prostoru pojačavala. Do-
na mladost, jedan svijet, jedan cvijet u iz skloništa... U čaršiju. Nije granatiralo. šao sam na vrh sela, do korita, a zatim
punom cvatu... Nisu se čuli pucnji. Vesna je izašla. Mno- do davno napuštenog malog protočnog
Sjedili smo do sitnih sati tu večer u gi su izašli. A onda su, negdje oko podne, mlina koji je svjedočio o nekim davnim
malom izbjegličkom stanu moleći, do- zapucali. Slali su ponovo smrt s brda, s prošlim vremenima ili mi se tako samo
veći, nadajući se pozitivnim vijestima iz uzvisina, iz topova... Jedino su to i mogli. činilo. Možda će mlinica ponovo raditi,
hirurške sale, smještene tamo negdje iza Pucati po civilima. Od početka rata, a sada kako je krenulo... Osjećao sam silnu želju
Konjuha, s one strane, prema Kladnju, je već gotovo godina, u sučeljavanju dvije da odem u Olovo. Kući. U mahalu. Da otr-
prema Tuzli... vojske, u sučeljavanju s Armijom RBiH gnem, barem na trenutak, sjećanja, da se
Loše vijesti brzo putuju. Ujutro je nisu dobili niti jednu bitku... Kukavice! vratim, da osjetim mjesta gdje sam šetao
došao Taib, naš stanodavac, neko ko nam Zlotvori! Pogan velikosrpskog zla, došli s Vesnom, s Bucom... Znao sam da tako
je ustupio nekadašnji poslovni prostor za ko zna odakle, nalazili su se na obronci- nešto nije moguće. Vrijeme se ne može
stanovanje. Taib je bio angažiran kao vo- ma Olova. Gledaju, a ne mogu ući. Zato vratiti. Ondje gdje sam živio bilo je su-
zač hitne pomoći, zapravo svoga kombija valja pucati. Ubijati Olovo. više opasno, same zgrade su bile ruševi-
prekomandovanog u sanitetsko vozilo. Mjesec ili dva ranije, s prvim toplijim ne, razvaline, baš poput naših prijeratnih
Vesna nije preživjela. Previše je krvi danima, sjedili smo tu u selu, u Kalesiji, života koje je trebalo ponovo presložiti,
izgubila. Osjetio sam prazninu. Nekakav s Vesnom, uživajući u suncu, zelenilu, naći neki novi motiv, ponovo krenuti is-
tupi, zaglušujući bol, kao kada ste u nekoj beharu, još gajeći nade da će se ovo “lu- početka, jednom kada dođe mir...
vrsti zamke, nesigurni šta donosi sutraš- dilo” završiti. Intervenirat će Evropa. In- Pogled se pružao ka selu, ka Konju-
nji dan, koliko će još biti tuge. Jedan po tervenirat će Amerika. Civiliziran svijet hu, ka šumi, dječaci su dovodili stoku
jedan segment, jedna po jedna slagalica će reći dosta! Zapad neće nijemo gledati... na pojenje... Selo se polahko budilo. Ne

66 10/12/2021 STAV