Page 67 - STAV broj 353

no znao sam da moram doći. Bolje pri-
je nego poslije, a kući je svakako mučna
atmosfera. Otvorila je žena. Vjerovatno
njegova mama. “Merhaba. Došao sam
vidjeti Admira. Ja sam taj koji ga je po-
vrijedio.” Rekoh onako brzo, iščekuju-
ći reakciju. “A ti si taj!”, reče blago po-
višenim tonom Admirova mama. Kao
da me htjela naružiti, nareziliti, što smo
se dječijom nepažnjom doveli u ovu si-
tuaciju. Zatim se blago nasmiješi i reče:
“Izvoli. Nek’ si došao. Evo Admira u
dnevnoj. Rekao mi je ste se pogurkali.
Trebate paziti. U ovim vremenima teško
je do doktora... Može sok od jabuke?”,
upita me i izgubi se u hodniku.
Admir je ležao u dnevnoj sobi. Noga
mu je bila zamotana u gips, peta do iza
zgloba. Provirivali su iz te gipsane čizme
Olovo, zgrada opštine samo prsti. “Kako si?”, upitah. “Možda
propustim sezonu na Krivaji. A i fudba-
la neću moći igrati ovo ljeto zasigurno”,
reče Admir. Bilo je u tom odgovoru i
šegačenja i žalopojke. Sjedio sam sat ili
dva, unezgođen zbog onoga što se desilo,
s druge strane, na trenutak zaboravivši
smrt, svu ratnu zbilju, dramu što se od-
vijala tek nekoliko kilometara od ovog
pitomog bosanskog sela... Pričali smo o
svemu, isprekidano, bez reda, i o sportu,
i o simpatijama, i o snovima, stremlje-
njima... Razvijalo se jedno prijateljstvo
između dva dječaka koja su se jučer gu-
rala, u žaru natjecanju skoro da je došlo
i do prave tuče...
Vratio sam se nazad u Kalesiju u po-
znam otkud i kako to objasniti, gotovo Osjećao sam grižnju savjesti. Momental- slijepodnevnim satima. Bilo je pite sir-
da sam fizički mogao osjetiti tu promje- no sam odlučio otići u Hadre, tamo gdje nice za ručak. Još je bio živ običaj da se
nu raspoloženja. Tugu su postepeno mi- je stanovao Admir. u vrijeme žalovanja pogođenoj porodici
jenjali nada i prkos. Za nešto više od pola sata brzog hoda pripremi obrok ili dva od komšija... Vje-
U prsima me preplavio osjećaj entu- već sam bio u selu. Upitah za kuću u ko- rovatno je neko donio iz sela. Možda Va-
zijazma, kolao je kroz krvotok inat, kao joj je živio. Pokucah na vrata sa zebnjom, sva. Znala je za prijateljstvo mame s Ve-
da sam sada, nakon prvog udarca, te sili- nisam znao kako će reagirati njegovi rodi- snom. Da su odrastale zajedno...
ne, te žestine što donose tužne vijesti bio telji. Bilo je pregršt pitanja bez odgovora, Šutjeli smo. Osjetio sam mučninu. Ni-
na trenutak još odlučniji... Borit ćemo se. sam mogao biti u ovim trenucima unutar
Dobro će pobijediti. Opet će biti života. četiri zida. Izašao sam. Igrat ću fudbal ili
I Olova. I opet ćemo mi na Zeleni vir. Šutjeli smo. Osjetio sam otići na Krivaju, vozit ću bicikl... Svaki
slobodan trenutak korist ću maksimal-
NEOBIČAN POČETKA PRIJATELJSTVA mučninu. Nisam mogao biti no. Možda sljedećeg neće biti. U ratu se
U tom razmišljanju prekinu me glas: u ovim trenucima unutar mora napraviti balans. Previše je ružnih,
“Dobro si ga udesio. Tri šava na nozi!” teških vijesti.
Bio je to Emir V., vršnjak, mještanin. Če- četiri zida. Izašao sam. Potrebno je biti u pokretu, imati ra-
sto smo igrali fudbal. Bio je brz i imao je zloga i vremena i za radost, nabaciti osmi-
precizan šut. Uvijek kada sam mogao bi- Igrat ću fudbal ili otići na jeh, zvučati optimistično ma kako teško
rati, gledao sam da igram u istom timu s Krivaju, vozit ću bicikl... bilo... Ponavljao sam u sebi tu mantru
Emirom. “O čemu ti to?”, upitah, potpu- kako bih ostao “pozitivan”, kada dođem
no zaboravivši na jučerašnje naguravanje Svaki slobodan trenutak pred raju...
na rijeci. “Admir H. ne može na nogu. korist ću maksimalno. Ništa nije pomoglo. Osjetio sam kako
Ogromna posjekotina. Ondje gdje najvi- suze nadiru dok sam se spuštao iz sela ka
še boli – peta. Kako si ga samo ‘potopio’, Možda sljedećeg neće biti. Krivaji, ka ploči, ka kupalištu... Nikada
dobro je ikako ispliv’o...”, preuveličavao više neću čuti Vesnu. Nikada je više neću
je i dramatizirao Emir. Nisam ga mogao U ratu se mora napraviti vidjeti. Ostat će zauvijek jedno prazno
dalje slušati. Odmahnuo sam rukom. balans. Previše je ružnih, mjesto. To je rat. To je zbilja. To je ono
Nije mi godilo društvo. Morao sam biti što boli... To je ta cijena da bismo mi koji
sam. Ipak, kad bolje razmislim, kriv sam. teških vijesti. ostajemo jednog dana živjeli slobodno. n

STAV 10/12/2021 67