Page 55 - STAV broj 425

da, ovo su vukeljići, iako se glas produbljuje osamljenost sela. Grabiš te obgrće svojim tajanstvom i Majdan se
niz put koji vijuga niz planinu, spušta se
gubi u njenom krilu, negdje tamo, da li
još ne vidi ni jedna kuća, u serpentinama, sat, dva, kada se okre- uopće postoji taj Eli?
Nakon pola sata izranjaš iz šume. Noge
ni jedan krov, da, to su neš da još jednom vidiš žegu iz koje vije ti klecaju, ali ovaj put ne od straha, već od
dim, sjetiš se romana Pedro Paramo mek-
ćumurhane, žegače, kako god sičkog pisca Huana Rulfa. I sjetiš se priče umora. Ni ovdje nema nikog, žive duše.
su se rudari, u vrijeme kada je bosanskog pisca Nedžada Ibrišimovića o Tad iznad sebe ugledaš dalekovodne žice.
Slijediš ih. Na jednoj od tijesnih terasa
tom kako je išao u Meksiko da ga nađe,
austrougarska vlast zatvorila a ono iz neke straćare izroni pred njega uklesanih u strmen čovjek obrezuje ma-
rudnike, bacili na proizvodnju štrkljast čovjek u dugim bijelim gaćama. linjak. Do njega, iza pregrade od pruća,
Čovjek koji nije s planine smetne s
žena sadi luk. Iza njihovih leđa razvukao
drvenog ugljena, tako su se uma da se putevi niz nju nikada ne spu- se Zahor. Na rubu planine podbočilo se
borci, branioci Bosne, nakon štaju ravno, već vijugaju u stotinama pri- stijenje. Bio si tako blizu. Čovjek ti odgo-
jevoja i podvlače se jedni ispod drugih,
vara na pitanja, da, tamo su Kaštele, ne, Eli
agresije, dali podizanju udvostručeni. U dolini huči Kozica i ni- nije plod uobrazilje, ničije, bio je učitelj
novih ćumurhana i tih godina šta se ne vidi do stoljetne bukve i okrajci u majdanskoj školi sve dok je bilo djece,
a sada je čuvar opustjelog sela, čamotinja
neba. Negdje gore, pod nebom, tamo su
dimilo se na sve strane, a sada Vukeljići. Brundanje automobilskog mo- mu trga dušu i sam sa sobom zbori, ne,
se rastaču u čamotinji niz tora u ovoj mitskoj tišini niče kao sabla- nisi promašio, ovo su Vukeljići, iako se
još ne vidi ni jedna kuća, ni jedan krov,
zan. Golf dvojka jedva se nazire u oblaku
vukeljiće i živčiće i nema ko prašine koji se kotrlja drumom. Tek tada, da, to su ćumurhane, žegače, kako god
da ih potpali. iščekujući da se automobil ponovo pojavi su se rudari, u vrijeme kada je austrou-
garska vlast zatvorila rudnike, bacili na
iza jednog zavijutka, vidiš most, jednosta-
van, ispod mosta betonske obale, ustavi, proizvodnju drvenog ugljena, tako su se
Okrećeš se, skoren snijeg pršti pod tvo- minihidroelektrana. Mašeš vozaču. On borci, branioci Bosne, nakon Agresije,
jim nogama, žuriš natrag, posrćeš, kližeš zaustavlja auto tik pored tebe, iskusno sa- dali podizanju novih ćumurhana i tih
se, negdje si čuo kako su medvjedi pro- čeka da se prašina raziđe pa spušta prozor. godina dimilo se na sve strane, a sada se
buđeni iz zimskog sna spremni pojesti i Pitaš za Vukeljiće. On kaže da je upravo rastaču u čamotinji niz Vukeljiće i Živčiće
jedan drugog. Nije ti više do Kaštele, da otuda. Boga mi, ima još da se vere, pored i nema ko da ih potpali, da, tu je čuvena
je živu glavu izvući sa Zahora. škole pa uokolo oko brda, ali ima i preči- tekija u kojoj se zikr vrti već tri stoljeća i
ca. Ako se baciš udesno prije škole, još ako ne prestaje i ona je centar života ovog sela,
iZ VlAdićA u mAJdAn pronađeš Elija, i zagonetno se smješka. njegovo srce, i još govori, ali u njegovom
U Vladićima nigdje žive duše, nikog Ali Elija nema. Na tim starinskim ku- glasu postoji neka kočnica, kao da ne vje-
u koga bi utisnuo svoj strah, nikog koga ćama vise katanci. Zahrđali su kao da go- ruje da si stvaran, da se pojavljuješ ovako,
bi upitao za medvjeda, nikog ni za čašu dinama niko u njih nije zavlačio ključeve. niotkud, da izranjaš iz potoka koji hur-
vode. Nekoliko kuća s obiju strana maka- Dozivaš domaćina, dozivaš Elija, ali niko lja prema Majdanu odnoseći rastopljene
damskog druma zaraslo u vremenu. Ovdje se ne odazivlje, a ti svim svojim osjećaš, snjegove, da, ovuda, upravo tom prečicom,
se stoljeća snebivaju. Na kraju sela širi se i slutiš i znaš da u ovom selu ima života, Husein-baba Zukić, osnivač nakšibendij-
dim iz potpaljene ćumurhane, žari žega, čuješ ga, diše u krošnjama, čuči pod stre- ske tekije u Vukeljićima, željan znanja,
kako bi rekli u ovom kraju. U onoj pre- hom, viri kroz pendžere, veliki život. Us- silazio je do Majdana, a onda se verao uz
ko puta, čini se, nedavno je zgasla vatra i pinješ se stazom koja se strmo vere ponad Zahor, do Vladića vrha, a odozgo se spu-
izlopatan je ugljen. Dozivaš, ali starinski kuća. Odjednom potok potopio cijelu sta- štao u Fojnicu i rasplinu se otud u cijeli
prozori šute i čini se kao da tvoj vlastiti zu, romori voda, pomjera kamenje, šuma svijet, je li se on bojao medvjeda? n

STAV 28/4/2023 55