Page 53 - STAV broj 425

li bila istinita ili pak tek puki proizvod Zahor, razmišlja o tome kako bi, ipak, bilo tobom kroz bukove gole krošnje na su-
pučke mašte, a pogotovo ako ju je pričao dobro da su već ispunili svoju ideju staru protnom brdu vide se Vukeljići. Sada se
vikar samostanski, debeli Nunjo, kako godinama. Davno je samostan trebalo iz- čini da su tako blizu i da su oni koji su
ga narod zvaše, dobričina i čovjek vedar. mjestiti s Trgovišća, ondje je iz mjeseca u prijetili s petnaest kilometara htjeli samo
Eno ga, plače Nunjo, jedva su ga jutros mjesec sve bučnije, sve više se ljudi isku- da te zaplaše. Zato, prije nego se rastaneš
otrgli od samostanskih brvana, zalijepio plja na pijacu i trži se sve glasnije i naru- s Irfanom, koji radi na opsluživanju mi-
se i govori im da ga ostave, pa ako treba šava samostanski mir. I podići ga gore, na nihidroelektrana posijanih po Kozici i
da mu janjičari uzimaju glavu, neka to brdu Križ, na koje se ionako uspinju za Čemernićkoj rijeci, a koji te službenim
učine na ovom pragu. Kroz Nunjinu mo- vrijeme suša i dodole, i prporuše ištu od džipom povezao do Vladića vrha, pitaš
litvu, lomnu, koju prošaptava narod što Boga kišu i da ih ne zaboravi. Da su to ga kuda se ide do Kaštele. Tako Fojniča-
odbi da se povlači na jug, za kraljicom, iz učinili, sada bi odavde vidio samostanske ni zovu ostatke kula na obroncima Zaho-
Bosne, već krenu s njima u stoglavu neiz- zidine i takvu bi sliku samostana, posto- ra, gdje se, po predanju, fra Anđeo sakrio
vjesnost Zahora, odozdo, lomeći Nunjine janog, stećeg, kako bdije nad njihovom kada su Osmanlije skršile Bosnu, pa se
riječi, mogla se čuti bijesna hurljava Šćone Fojnicom, ponio sa sobom preko Zaho- odozgo spustio na Milodražje i kleknuo
na ustavama, mlinari ih u onolikoj hitnji ra, i dalje, Bog sami zna kuda će ih ovaj pred sultana i ovaj mu uruči ahdnamu,
zaboraviše izmaknuti, i prskanje, veselo, put odvesti. da se sa svojom pastvom slobodno vrati
po vodeničnim koletima, koji su udarali I u taj čas vjetar donosi do njega, kroz u Fojnicu i u samostan i u miru neka is-
bjesomučno kao da žele da nadjačaju lo- šumorenje Fojnice, kroz mreškanje Šćone, povijeda svoju vjeru, kako je dobro što ne
mljavinu u žrvnjevima među kojima nije kroz fra Nunjinu molitvu, kroz šapat na- posluša kraljicu i ne pobježe u Dubrovnik,
ostalo ni zrnca kukuruznog, ni pšenice, roda u kojem se molitva Nunjina udvo- već svoj glas koji mu govoriše da dođe u
ni raži, ničeg do ničeg, već, evo, satima stručuje, utrostučuje se, stotini se, dono- napuštenu utvrdu gdje su se fojnički fra-
dobuju prazni i lete uludo, ispraćajući ih si, dakle, vjetar pjesmu, poznatu, gorku, i njevci sklanjali u osamu i četrdeset dana,
svojim kloparanjem na neizvjestan put. jasno se, sada, razabiru riječi: “Dao Maru o kruhu i vodi, bivali sami s Bogom, i da
Urlala je Šćona, buntovna kao preci tih bosanskome kralju.” Ponavljajući tu oporu će mu se ondje sve samo kazati.
Sasa što se spustiše sa sjevera i njihove melodiju u sebi, fra Anđeo postaje svje-
riđe kose zaprangijaše niz leđa Bošnja- stan da to s obronaka Zec-planine pjevaju ZAhorski medVJed
na, u trećem, u petom, u sedamnaestom oni što su pošli preko Kozograda, odakle “Nekada, kazuje se, ovdje nije bilo
koljenu, koliko li se generacija razastrlo je kraljica Katarina slala glasnike i moli- šume, već cijeli Zahor bijaše plodan i zasi-
Bosnom od Kulina bana i dobrijeh dana la ga da krene s njom za Dubrovnik, a on jan pšenicom.” To je glas vikara Nunje. On
i koliko je franjevaca raspelo svoje živote joj uzvraćao da ne može ostaviti Bosne i je čas prije svojim širokim i dobrodušnim
iskorjenjujući, tiho i sustavno, jeres bo- izbrisati svu muku sve njegove braće po osmijehom dočekao stanovnike Vladića,
sansku, da bi na kraju, evo, bili nagrađe- vjeri koja u mrklim bosanskim stoljećima koji ostaviše svoje selo i čekaše ih ovdje,
ni vlastitim izgnanstvom. nosiše luč svetog Franje Asiškog i svije- pod Vladića vrhom, od jutros, i odnekud
Ti stojiš nad Fojnicom, nad kojom, tliše Bosnom i razbijaše bosansku jeres i slutiše da fra Anđeo neće otići iz Bosne
kao kakav čuvar, stoji samostan, nad misli mu raskiva, iznenadan i gromovit, već da će se uputiti ovamo, u stijenje gdje
kojim opet, snijegom ukrašen, stoji vrh horski, gotovo, vapaj, sad stotine grla oko se fratri osamljivaše u svojim molitvama,
Zec-planine, nad kojim opet, nevina kao njega ostavlja molitvu i prihvata pjesmu a oni, Vladićani, svakog trećeg dana do-
kapa na dječijoj glavi, stoji Vran-planina koja se razliježe od Kozograda i sve pjeva, nosiše im komad kruha i ćup s vodom, i
sleđenog čela. U daljini je Vrankamen, do i šume, i planine, i Fojnica, i Šćona, i Dra- krišom, ako se radilo o kakvom mlađem
kojeg svake godine o Ilindanu kretahu gača, i magla, i sunce, i on pjeva, fra An- fratru koji bi u osamu bio bačen po ka-
procesije predvođene fratrima iz Rame, đeo, ovako: “Dao Anu hercegu Stjepanu.” zni, u bošču zamotavahu jabuku, krišku
iz Prozora, iz Vesele Straže, a iz Fojnice I ti pjevaš na Vladića vrhu: “Ivu tre- pastrme, komad sira, neka im je prosto
predvođene Nunjom, vikarom. Dopjeva- ću ni udavat’ neću.” Sretan si jer pred pred Bogom i pred gvardijanom.
vaju se rastrgnuta stoljeća preko mitskih
vrhova: “Vila bana zvala priko Vrana.” I
još jedna pjesma: “Poručuje baba iz Ka-
ura.” I sve postaje pjesma, kao u Humi-
nom Grozdaninom kikotu: “Jesi l’, bane,
kćeri poudao?” I druga: “Je l’ Ostruško
polje urodilo?” I tvoj dolazak iz Sarajeva
jutarnjim autobusom. “Je li proha kano
rukavica?” I saznanje da za Vukeljiće
nema gradskog prijevoza, da tamošnja
djeca, iako Vukeljići pripadaju općini foj-
ničkoj, idu u školu u Kaćune, koji opet
pripadaju općini Busovača. “A šenica od
dva muška pedalja?” I da do Vukeljića ima
petnaest kilometara i da treba pregaziti
Zahor-planinu i u tebi pjeva pjesma dok
ti se koljena lome pod strminom: “Jesam,
vilo, što za udat’ bilo.”
Anđeo Zvizdović, slušajući pobunje-
nu Šćonu, čije se praskanje prepliće s ri-
ječima Nunjine molitve uduplane u sto-
tinu šapata onih koji krenuše za njima uz

STAV 28/4/2023 53