Page 45 - STAV broj 416 - 417

Građani Bosne i Hercegovine su se na referendumu za neza-
visnost izjašnjavali po referendumskom pitanju koje je glasilo:
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu
ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslima-
na, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.”
Od ukupnog broja glasača 3.253.847, na republički referendum
izašlo je i glasalo 2.073.568 građana s pravom glasa ili 64,31%
građana. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7%glasalo je za

nezavisnost Bosne i Hercegovine, a 0,3% protiv takve odluke.
Ovi rezultati omogućili su međunarodno priznanje Bosne i
Hercegovine kao nezavisne države. Rezultati referenduma pri-
hvaćeni su 6. marta iste godine u Parlamentu Bosne i Herce-
govine. Zemlje članice Evropske zajednice priznale su Bosnu i
Hercegovinu 6. aprila 1992. godine. Sjedinjene Američke Države
priznale su Bosnu i Hercegovinu dan kasnije, 7. aprila. Bosna i
Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u punopravno
članstvo Ujedinjenih nacija.

PRAZNIK I RAT
Prvi mart postao je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine
28. februara 1995. godine, kada je Parlament Bosne i Herce-
govine donio odluku da se ovaj datum slavi kao praznik. Po-
vodom prve proslave Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine,
prvi predsjednik Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine
Alija Izetbegović kazao je: “Prvi mart je bio naša sudbina i neu-
mjesno je, pa i grešno, pitanje da li je išta moglo biti drugačije.
Izbora, ustvari, nije bilo. Sve je bilo odlučeno karakterom
našeg naroda. Našu slobodu mi nismo mogli upotrijebiti na
drugi način. Prije tri godine smo se našli na raskršću: pognuti

Izvor Oslobođenje, 27. februar 1992.
istom broju svoje viđenje referenduma dao je i Mirza Deliba-
šić: “Pitaću i odgovoriću. Ko treba da odluči kako će i gdje da
živi? Narod. To je sasvim normalna stvar. Upravo prilazimo
građanskom referendumu i ja ću glasati. Ne kažem da ću se
izjasniti za ili protiv, ali kažem da svako treba pristupiti tom
činu, a onda ćemo stavove prebrojati. (...) Novo pitanje: zašto
da ne ulazimo u krnju Jugoslaviju? Odgovor: Zato što, desili se
to, naprimjer, iduće godine Srbija može raspisati referendum
za novo ime, ime Srbija. I onda svi mi iz Bosne i Hercegovine
postajemo manjina. U životu čovjeka i u cijelom svijetu – naj-
veće osjećanje je patriotsko. Zbog toga ljudi ubijaju ili pristaju
da budu ubijeni, polažu zakletve... Meni jeste žao Jugoslavije.
Jugoslaven sam do dna duše, u miješanom sam braku, imam
dva sina (Danka u Sarajevu i Darija u Beogradu). Naravno da
nam ništa od razbijanja nije trebalo, ali kad se već desilo – ja
sam za to da imamo našu državu.”
Ohrabrenje uoči referenduma došlo je i od bivšeg američkog
predsjednika Jimmyja Cartera, koji je poslao pismo predsjedni-
ku Vlade SRBiH Juri Pelivanu u kojem odgovara na poziv da
dođe u Bosnu kao posmatrač referenduma. Izvinjavajući se što
nije u mogućnosti doći, jer je kasno dobio poziv da bi stigao or-
ganizirati dolazak posmatračke misije, Carter piše: “Sa velikim
zanimanjem čitao sam vijesti o referendumu svih građana Bosne
i Hercegovine, koji će biti održan 29. 2. i 1. 3. 1992. godine. Za-
dovoljstvo mi je da vidim da vaš narod preduzima taj korak na
putu prema demokratiji. Predstojeći referendum nudi ne samo
šansu već i odgovornost prema demokratiji. Dužnost je građana
vaše republike da izraze svoju odanost demokratskim procesima
tako što će biti dovoljno hrabri da glasaju. Dok u nekim zemlja-
ma sam čin glasanja nosi sa sobom lični rizik, tek kada dovoljno
građana pokaže spremnost da taj rizik na sebe preuzme, strah i
zebnja mogu biti prevaziđeni, a demokratija zagarantovana za
sve”. (Oslobođenje, 21. februar 1992.)

STAV 24/2/2023 45