Page 47 - STAV broj 416 - 417

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
O jednom F. kod jednog R.
DOK GLEDAM U

MUZGAVA VRATA I

ZAHRĐALE LOKOTE

Piše: U stolarskoj radnji mog druga R. nekakva galama. Zapravo i nije. Jer
Sadik IBRAHIMOVIĆ dok prilazim radnji, čujem samo glasni i nerazgovijetni monolog F.
K., vječitog pisca u pokušaju. Znajući šta me čeka, u dvojbi sam da li
da uđem u radnju ili produžim dalje. No, kako je moja namjera vidjeti
se s R., odlučih ući, a s F. ću, pomislih, već nekako izaći nakraj. Ili,
naprosto, osaburiti ga. Ulazim, pozdravljam i slušam ovo...

Zatvorena je stolarska radnja mog do- – Ne. skroz blizu, čini mi se, eto, rukama bih ih
brog druga R., radnja u koju sam srazmjerno – Jedino ondje mogu pisati. Da, da, mogao dohvatiti!
često godinama navraćao. Ne bez razloga. zaista! Sve što sam napisao, napisao sam – Pa, jesi li?
R. je bio jako dobar čovjek i više no zahva- u tom selu. Odem, tako, dolje, ljeti, zimi, – Ma nisam. To se tako kaže. Helem,
lan sagovornik. Nema ga više. Otputovao svejedno, zadržim se dvije sedmice, sedam ohrabren dobrim kritikama, hoću novu
je. Prošle godine. Gledam u napuštenu i dana uopće ne izlazim iz sobe, jedem malo, knjigu da pišem. A zima bila, ljuta, žesto-
zapuštenu radnju, od kiša i prašine isfle- spavam malo, napišem grubu, radnu verzi- ka, iz kuće izlazi samo ko mora. Ma milina.
kana, muzgava vrata, zakatančena s dva ju teksta, a potom sedam dana plandujem, Mislim, milina za pisanje. I, tako, nahajcam
teška lokota, oljuštena, zahrđala. Inače, u ne mislim ni o čemu. Kad se vratim kući, ti ja onu moju pećicu, pucketa u njoj suha
ovoj tihoj, neuglednoj radnji, pregaženoj uzmem rukopis, izbrusim ga i to je to. A grabovina, ispred mene, na radnom stolu,
“progresivnim” datostima vremena u ko- ovdje... Ovdje ne mogu pisati, definitivno pisaća mašina, papir, kahva, cigare, a pro-
jem jesmo (zanatstvo je u Tuzli skoro pa ne mogu. A, da ti kažem, sjajnu ideju imam, zor mi ovako... Eto, k’o tu gdje ti sad sjediš,
potpuno uništeno), vreve, galame ili gro- ama genijalnu! Valja mi ići. Moram. samo malo ulijevo! I sve gledam kroz pro-
hotnog smijeha, bar koliko pamtim, rijetko – I samo u tom selu možeš pisati!? zor kako sipa ona bjelina. Velim, sva zgoda
je kad bilo, pa mi valjda stoga naumpade Kako to? bi: niti me ko uznemirava, niti mi šta ječi i
ova sličica. Evo je: – Ne znam, ne znam... Bio sam jednom kmeči, ideju sjajnu imam, znam šta hoću,
U stolarskoj radnji mog druga R. neka- dolje, davno... Zaglavio s nekom curom... ali džaba ti sve – ni slova! Mislim, ne baš
kva galama. Zapravo i nije. Jer dok prilazim Krenuli na Brač, usput ostali bez love, pa se ni slova, napišem ja ponešto, ali slabo, bra-
radnji, čujem samo glasni i nerazgovijetni uvalili u taj Miošić, kod nekih njenih prija- te, slabo! Vidim, nije dobro. Ode književni
monolog F. K., vječitog pisca u pokušaju, telja. Fini neki ljudi bili... Ali puno, brate, ugled, karijera, ugovor, honorar, intervjui,
čovjeka izrazito samoljubivog i jako napor- piju. A i ova moja, mislim tadašnja cura, novinski članci, dobre kritike, ode sve! I šta
nog (već sam pisao o njemu, pa nema po- pristala s njima pa se ne trijezni. I šta ću? ću? Spakujem se i na more. U to selo. I na-
trebe detaljnije ga “portretirati”). Stoga, u Sjednem i pišem. I napišem, dragi si moj, pišem ondje knjigu, i to kakvu knjigu. Eh,
nedoumici, znajući šta me čeka, u dvojbi za sat i po sjajnu pripovijetku. Znaš onu sad, ne pitaj me kako, zašto... Ne znam, ne
sam da li da uđem u radnju ili produžim moju pripovijetku “Iščekivanje”? znam... Ubij me, ali ne znam zašto samo u
dalje. No, kako je moja namjera vidjeti se – Ne, ne znam. tom selu mogu pisati. Eto, tako je to.
s R., odlučih ući, a s F. ću, pomislih, već – Nebitno. Velim, napišem ti ja tu pri- – Dakle, valja ti ići!?
nekako izaći nakraj. Ili, naprosto, osabu- povijetku, pa čitam, čitam... Čitam i čudom – Ma bih ja, ali kako? Prebijene pare
riti ga. Ulazim, pozdravljam i slušam ovo: se čudim, toliko je to dobro bilo. Ama, fan- nemam.
– Veliš, ideš na more!? U januaru?! – tastično! Ipak, pametan i preiskusan kakav – Aman, F., hvala ti, od srca ti hvala,
pita ga R. već jesam, pustim ti ja to da se malo hladne, dan si mi uljepšao – jedva izusti R. i pra-
– Znam šta me pitaš. Čudno jeste, ali da prenoći. Kad ujutro, vidim, dobro, stvar- snu u grohotan smijeh. F. i ja također. I,
moram. no dobro. Pa pročitam još nekoliko puta, kao nikad dotad, prolomom smijeha is-
– Zašto? a ono napisano zvoni, ama šta zvoni, puca puni se i, na trenutak mi se učini, nekim
– Ima jedno selo... Znaš li gdje je Gra- od samo meni svojstvene književne snage! onostranim svjetlom osvijetli vazda tiha,
dac? Eh, u blizini ima jedno selo, Miošić I, dragi si moj, napišem ti ja u tom selu ci- neugledna, od ljudi i vremena zaboravlje-
se zove. U to selo valja mi ići. Zapravo, mo- jelu knjigu! Cijelu! Pa i knjigu objavim, na stolarska radnja.
ram, neizostavno moram. lijepi moj R.! Aman sreće, aman radosti! Ostadoh još malo zagledan u muzgava
– Pa ako već moraš… Uspravim se, tako, hodam ulicom, dignem staklena vrata i zahrđale lokote na njima.
– Znaš li zbog čega? glavu, zemlju ne gledam, a oblaci mi blizu, “Sve će proći”, prošaputah i nastavih dalje. n

STAV 24/2/2023 47