Page 57 - STAV broj 295

Pisaljka je pisaljka
STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
Kakve primisli! Kakve misli!

ČVOR

Sanjao je ogroman čvor od šina, kao klupko željeznih zmija, i u snu
čuo glas jednog od inžinjera koji im je objašnjavao da će tu biti čvorovi
kojima će sav kontinent biti povezan. Taj se san ponavljao i nekako je
Piše: došao i do mene. Valjda od oca. Međutim, bio je tamo jedan čovjek...
Irfan HOROZOVIĆ zvao se Enver Jufka i nešto kao jok...

hvatio me iznenadni pljusak na da će tu biti čvorovi kojima će sav konti- – Pradjeda ustvari, ali to ti je to. Go-
ulici. Na novoj, obnovljenoj ba- nent biti povezan. Taj se san ponavljao i tovo isto. Bio je kišan dan, kao ovaj sad,
zaltnoj kaldrmi. nekako je došao i do mene. Valjda od oca. a onda ga je korbač pogodio. U zdravo
UNeko iz bezimenih kuća otvorio Međutim, bio je tamo jedan čovjek... zvao oko. Tako je ostao slijep zauvijek. Pao je
je vrata, pogledao i vratio se unutra. Kra- se Enver Jufka i nešto kao jok... u postelju i to je bio kraj.
jičkom oka vidio sam naziv iznad vrata. I – Kad je Jok, znači da je jok. – I ti bi sad da mu se osvetiš?
ušao kroz ta vrata. Nikad tu prije nisam – Bar u prezimenu. – Jok, bolan.
bio. Nisam ni znao da postoji. Ugodna – Meni se čini da je to nešto lopovsko. – Što mi to govoriš?
prostorija, gotovo posve ispunjena, očito I ime i prezime. – Ne znam ni sam.
sa starim, poznatim gostima. Za trenutak – Šta bi drugo bilo?! – Znaš.
mi se učinilo da sam jednog prepoznao. – I smijao se kao lupež... Pošutjeli su neko vrijeme.
Na zidovima stare fotografije. Lokomoti- – To me jako čudi. – Jedan čovjek liči na nj.
ve, željezničke kompozicije, prikazi čvo- – Taj se nadzornik zvao Enver Jufka. – Kako znaš. Imaš fotografiju?
rova, zgrada na Bistriku, uskotračno čudo – Kakvo mu je to ime? Nije proda- – Ne. Liči po postupcima.
iznad Sarajeva, ćiro, ćiro, ćiro i na samom vao jufke? – Na tvog pradjeda?
kraju fotografija kluba koji je bio prvak – Nije. Rekoh da je bio nadzornik. – Na njegovog ubicu.
bivše države. Kao da su svi u službi neke Određivao je hoćeš li ikako i kakvu ćeš Dugo su šutjeli.
tajne organizacije. Mali željeznički foto- jufku imati... – A šta si ti učinio s tim tvojim Jufkom?
grafski muzej. Ne znam kako bi se ovdje – A to... kao neki janičarski davalac – Ništa, ali tako sam ga pogledao da
osjećao neki od onih poglavica koji su se imena... mu je sve bilo jasno.
borili protiv željeznih konja, ali vjeru- – To. Šutnja.
jem da bi Agathi bilo sasvim ugodno jer – Uvijek je hodao s korbačem u ruci – A taj moj pradjed, isto se zvao kao
je tu i fotografija na kojoj se skriva jedno i nečim nalik na hinjeni osmijeh na licu. moj otac, to ti je u našoj porodici običaj,
od njenih najpoznatijih ubistava. Kakve Možda se nije znao drukčije smijati, ko govorio je djedu, po kom se ja zovem, da
primisli! Kakve misli! zna... Pisano je o tom nekoliko tekstova. je taj Jok vrlo opak čovjek.
Uzeo sam piće i čorbu. Razgovor za Mislim da je najiscrpniji iz pera ljetopis- – Ko je sad Jok?
susjednim stolom najednom mi je privu- ca Andrije Ivića. – To je nadimak tog Jufke. I pitao je
kao pažnju. Možda zato što je spomenuto – Ko ti je taj? Neki željeznički pisar? tog što mu je kazao isto što bi i ti želio
ime mog rodnog grada. – Kad ne znaš, ne vrijedi ti ni pitati mene. A taj mu je odgovorio: “Sa-
– Bijaše to u vrijeme sultana Abdula objašnjavati. znat ćeš. Vrlo brzo.” Po svemu sudeći,
Aziza, vrijeme neuobičajene i sumorne – Nešto sumnjivo? I opasno? tako je i bilo. Iscrpljivao je ljude do kraj-
evropeizacije. Gradila se pruga od Banje – Udario ga je korbačem.. nosti, a kad je valjalo isplatiti, nastajali su
Luke do Dobrljina (kažu da je to zbog – I? problemi. Ponašao se kao gonič robova.
uzrečice u postavljanju “do Berlina”). – Ostao je slijep na jedno oko. Nečastan posve...
Čovjek koji je govorio izgledao je više – Žalosno. – A kako se ti ono prezivaš, Adi?
nesretan nego srdit. – Ali kao da mu se neko drugo, unu- – Buredžik. Adis Buredžik!
– Bilo je to baš onog dana kad je u Ba- tarnje, otvorilo... – Govoriš kao oni iz filmova. Bond.
nju Luku stigla nova lokomotiva. – Zanimljivo. James Bond. Misliš da bi tvoje prezime
– A kad je to bilo? – On je bio najpametniji čovjek za ko- bilo moguće bez jufke?!
– Negdje početkom jeseni 1892. godine. jeg sam u svom životu čuo. Bar po onom – Ne mislim, ali to nema veze.
– Neki dan znači. O čemu ti ustva- što sam o njemu slušao. – Naravno da nema...
ri pričaš? – Možda. Za tebe. Šutnja.
– O svom pradjedu. I on je bio u tom – I šta je taj Jufka činio? “Pljusak je prestao”, kazao je neko
pothvatu. Ostalo je mnogo priča o tome. – Mučio je ljude i uživao u tom. vrlo glasno, kao da se obraća svima i go-
– Čini se da si naumio jednu ispričati. – Mnogo ih je takvih. Sadista je bilo vori vrlo važnu stvar.
– Sanjao je ogroman čvor od šina, kao i bit će hin... Taj pljusak nije prestao. I nikad neće
klupko željeznih zmija, i u snu čuo glas – Znam, ali ovaj je ubio mog djeda. prestati. Izgledalo je kao da to govori u
jednog od inžinjera koji im je objašnjavao – Djeda? sebi Adis Buredžik. n

STAV 29/10/2020 57