Page 57 - STAV broj 295
P. 57

Pisaljka je pisaljka
                                                                                                STAJALIŠTA



                                            APOKRIFNI FRAZARIJ
                                            Kakve primisli! Kakve misli!


                                            ČVOR




                                            Sanjao je ogroman čvor od šina, kao klupko željeznih zmija, i u snu
                                            čuo glas jednog od inžinjera koji im je objašnjavao da će tu biti čvorovi
                                            kojima će sav kontinent biti povezan. Taj se san ponavljao i nekako je
                          Piše:             došao i do mene. Valjda od oca. Međutim, bio je tamo jedan čovjek...
                          Irfan HOROZOVIĆ   zvao se Enver Jufka i nešto kao jok...



                 hvatio me iznenadni pljusak na   da će tu biti čvorovi kojima će sav konti-  – Pradjeda ustvari, ali to ti je to. Go-
                 ulici. Na novoj, obnovljenoj ba-  nent biti povezan. Taj se san ponavljao i   tovo isto. Bio je kišan dan, kao ovaj sad,
                 zaltnoj kaldrmi.           nekako je došao i do mene. Valjda od oca.   a onda ga je korbač pogodio. U zdravo
         UNeko iz bezimenih kuća otvorio    Međutim, bio je tamo jedan čovjek... zvao   oko. Tako je ostao slijep zauvijek. Pao je
         je vrata, pogledao i vratio se unutra. Kra-  se Enver Jufka i nešto kao jok...  u postelju i to je bio kraj.
         jičkom oka vidio sam naziv iznad vrata. I   – Kad je Jok, znači da je jok.  – I ti bi sad da mu se osvetiš?
         ušao kroz ta vrata. Nikad tu prije nisam   – Bar u prezimenu.            – Jok, bolan.
         bio. Nisam ni znao da postoji. Ugodna   – Meni se čini da je to nešto lopovsko.   – Što mi to govoriš?
         prostorija, gotovo posve ispunjena, očito   I ime i prezime.             – Ne znam ni sam.
         sa starim, poznatim gostima. Za trenutak   – Šta bi drugo bilo?!         – Znaš.
         mi se učinilo da sam jednog prepoznao.   – I smijao se kao lupež...      Pošutjeli su neko vrijeme.
         Na zidovima stare fotografije. Lokomoti-  – To me jako čudi.             – Jedan čovjek liči na nj.
         ve, željezničke kompozicije, prikazi čvo-  – Taj se nadzornik zvao Enver Jufka.  – Kako znaš. Imaš fotografiju?
         rova, zgrada na Bistriku, uskotračno čudo   – Kakvo mu je to ime? Nije proda-  – Ne. Liči po postupcima.
         iznad Sarajeva, ćiro, ćiro, ćiro i na samom   vao jufke?                 – Na tvog pradjeda?
         kraju fotografija kluba koji je bio prvak   – Nije. Rekoh da je bio nadzornik.   – Na njegovog ubicu.
         bivše države. Kao da su svi u službi neke   Određivao je hoćeš li ikako i kakvu ćeš   Dugo su šutjeli.
         tajne organizacije. Mali željeznički foto-  jufku imati...               – A šta si ti učinio s tim tvojim Jufkom?
         grafski muzej. Ne znam kako bi se ovdje   – A to... kao neki janičarski davalac   – Ništa, ali tako sam ga pogledao da
         osjećao neki od onih poglavica koji su se   imena...                  mu je sve bilo jasno.
         borili protiv željeznih konja, ali vjeru-  – To.                         Šutnja.
         jem da bi Agathi bilo sasvim ugodno jer   – Uvijek je hodao s korbačem u ruci   – A taj moj pradjed, isto se zvao kao
         je tu i fotografija na kojoj se skriva jedno   i nečim nalik na hinjeni osmijeh na licu.   moj otac, to ti je u našoj porodici običaj,
         od njenih najpoznatijih ubistava. Kakve   Možda se nije znao drukčije smijati, ko   govorio je djedu, po kom se ja zovem, da
         primisli! Kakve misli!             zna... Pisano je o tom nekoliko tekstova.   je taj Jok vrlo opak čovjek.
            Uzeo sam piće i čorbu. Razgovor za   Mislim da je najiscrpniji iz pera ljetopis-  – Ko je sad Jok?
         susjednim stolom najednom mi je privu-  ca Andrije Ivića.                – To je nadimak tog Jufke. I pitao je
         kao pažnju. Možda zato što je spomenuto   – Ko ti je taj? Neki željeznički pisar?  tog što mu je kazao isto što bi i ti želio
         ime mog rodnog grada.                 –  Kad  ne  znaš,  ne  vrijedi  ti  ni   pitati mene. A taj mu je odgovorio: “Sa-
            – Bijaše to u vrijeme sultana Abdula   objašnjavati.               znat ćeš. Vrlo brzo.” Po svemu sudeći,
         Aziza, vrijeme neuobičajene i sumorne   – Nešto sumnjivo? I opasno?   tako je i bilo. Iscrpljivao je ljude do kraj-
         evropeizacije. Gradila se pruga od Banje   – Udario ga je korbačem..  nosti, a kad je valjalo isplatiti, nastajali su
         Luke do Dobrljina (kažu da je to zbog   – I?                          problemi. Ponašao se kao gonič robova.
         uzrečice u postavljanju “do Berlina”).  – Ostao je slijep na jedno oko.  Nečastan posve...
            Čovjek koji je govorio izgledao je više   – Žalosno.                  – A kako se ti ono prezivaš, Adi?
         nesretan nego srdit.                  – Ali kao da mu se neko drugo, unu-  – Buredžik. Adis Buredžik!
            – Bilo je to baš onog dana kad je u Ba-  tarnje, otvorilo...          – Govoriš kao oni iz filmova. Bond.
         nju Luku stigla nova lokomotiva.      – Zanimljivo.                   James Bond. Misliš da bi tvoje prezime
            – A kad je to bilo?                – On je bio najpametniji čovjek za ko-  bilo moguće bez jufke?!
            – Negdje početkom jeseni 1892. godine.  jeg sam u svom životu čuo. Bar po onom   – Ne mislim, ali to nema veze.
            – Neki dan znači. O čemu ti ustva-  što sam o njemu slušao.           – Naravno da nema...
         ri pričaš?                            – Možda. Za tebe.                  Šutnja.
            – O svom pradjedu. I on je bio u tom   – I šta je taj Jufka činio?    “Pljusak je prestao”, kazao je neko
         pothvatu. Ostalo je mnogo priča o tome.  – Mučio je ljude i uživao u tom.  vrlo glasno, kao da se obraća svima i go-
            – Čini se da si naumio jednu ispričati.  – Mnogo ih je takvih. Sadista je bilo   vori vrlo važnu stvar.
            – Sanjao je ogroman čvor od šina, kao   i bit će hin...               Taj pljusak nije prestao. I nikad neće
         klupko željeznih zmija, i u snu čuo glas   – Znam, ali ovaj je ubio mog djeda.  prestati. Izgledalo je kao da to govori u
         jednog od inžinjera koji im je objašnjavao   – Djeda?                 sebi Adis Buredžik.            n


                                                                                                   STAV 29/10/2020 57
   52   53   54   55   56   57   58   59   60   61   62