Page 59 - STAV broj 412

Ta Saramagova ideja zasvijetlila je u
našoj svijesti onog časa kada smo, sasvim
sami, stali pod jarbole na Brezovači, na
Igmanu, ponad Hadžića. Iznad zastave
Bosne i Hercegovine (one plave sa žutim
trokutom, nametnute), zastave Republike
BiH (ljiljanuše, kako smo je počeli zvati
od onog trenutka kada smo je izgubili) i
zastave Armije RBiH (ljiljanuše s ukršte-
nim mačevima), svijaju se borovi, kako se
to kaže u jednoj revolucionarnoj pjesmi.
U njihovoj sjeni uspravio se obelisk, kao
da se uzinatio da se popne ponad stabala
i crvenom petokrakom zabodenom u vrh
tjemena nadviri se iznad vrhova krošnji.
Skoro će sedamdeset godina kako stoji
ovdje sa zadatkom da svojim postojanjem
obilježi više vrijeme nego tačku u prosto-
ru – partizansku kosturnicu. U tom duhu
na obeliskovim prsima zakucana je crna
mermerna ploča. Na njoj piše: „Spomen
palim borcima koji položiše svoje živote na
Igmanu za slobodu svoga naroda u NOB
1941-1945. Spomenik i kosturnicu podi-
gli su Savez boraca NOB i Garnizon JNA
Hadžići 27.7.1954.“, dakle na Dan ustan-
ka u Bosni. Skoro iste riječi nudi nam i ta
uspravljena granitna ploča udaljena dese-
tak metara odatle, u smjeru planinarskog
doma, ponad ceste koja se spušta u Hadžiće.
Koja sloboda? Koji narod? Neizostavno
ova dva, i još poneko pitanje, sudare se u
svijesti posmatrača koji je odrastao u ono
vrijeme kada su bili jedna sloboda i jedan
narod, ali i jedna partija i jedan vođa. Ne
smijemo mu ovu ironiju uzeti za zlo, kao
što ne smijemo smetnuti s uma da se naš
posmatrač toj slobodi i tom narodu i vr-
hovnom vođi tri puta zaklinjao na vjer-
nost. Prvi put s crvenom maramom oko
vrata – pionir, drugi put sav u ožiljcima
od brijača u neiskusnoj ruci – skojevac, i
treći put s titovkom na glavi na kojoj se,
crvena kao ponos, cakliše petrokraka –
JNA-gušter. Koja JNA? Pitanja se množe
u beskonačnost.
Odgovor, barem na prva dva pitanja,
nameće se u trenu kada se otvore vrata na
ogradi i zakorači prema obelisku. Pravo
pred posmatrača iskoči u mramor uhvaćen
oblik Bosne. Lijevo od njega je nadgrobni
spomenik s kojeg nas, ispod crnih sunčanih
naočala, s maramom podvezanom preko
čela, brkat, obučen u bijelu majicu preko
koje je prebačen zaštitni maskirni prsluk,
da, posmatra nas otud Čedomir Domuz.
Priča koja iz godine u godinu poprima
obrise legende, bez kojih se ni jedan rat
na ovom svijetu nije završio, kaže ovako:
Čedo, kako su ga prijatelji zvali, odbio je
da se postroji u „srpsku miliciju“ te se po-
peo ovamo s grupom bivših policajaca, koji
također nisu htjeli da se dijele, i ovdje for-
mirao jedinicu Igmanska praga. Kažu da je
Čedo zavolio ovo mjesto i da je bio duboko

STAV 27/1/2023 59