Page 61 - STAV broj 412

Kažu da je Čedo zavolio ovo
mjesto i da je bio duboko
svjestan njegove simboličke
vrijednosti. Jednom je, ležeći u
tišini, koju su remetili tek blagi
pokreti grana na smrčama
(ipak nisu borovi), kazao:
„Ovdje leži 98 partizana..., ja i
još jedan do stotine.“

Ramiza Sarovića, koje su Kočini partizani
uhvatili negdje u predjelu Gornje Vogo-
šće i, ne smijući ih pustiti da ih ovi ne bi
odali, vodili ih sa sobom sve dok se nisu
dokopali Igmana.) Samo tako bio bi kadar
u potpunosti pojmiti ono što se dešavalo i
što ga je dovelo na mjesto na kojem sada
stoji – ne zaboravimo, još je na Brezovači,
u tom trenu više ličio na neku babu koja pred obeliskom i partizanskom kosturni-
vrača nad nagorjelim kostima, nego na ko- com i pred grobom Čedomira Domuza, i
mandanta. A to ih je odvraćalo od naredbe nikako ne može zamisliti staklenu gotičku
i gradilo u njima nespokoj i slutnju, mada katedralu, sa sjajnim lusterima i vitražima
se svako od njih ustezao da to i pokaže. kroz koje se prelamaše sunčevi traci u svim
„I spuštamo se u Vogošću“, kaže Koča, a bojama, a koja se pred samu zoru, u njišta-
članovima njegovog štaba kao da laknu jer nju konja koji su se klizali preko leda, a pot-
evo napokon nekog poznatog i umiljatog kove im šištale kao klizaljke kada klizačica
naziva koji grije. I Koči kao da laknu, on načini nagli zaokret, prikazala na Gubavcu,
razvuče usne u smiješak i premjeri člano- u Blažuju, pred promrzlim doktorom Goj-
ve svoga štaba jednim blagim pogledom. kom Nikolićem, sanitetskim referentom.
Više im nije ličio na vračaru, bio je to opet Da se vrati i da sve ponovi unazad, po-
njihov komandant i u njegovom glasu na- mislio je, ali odmah je znao da je to sada
zivi novih mjesta zvučali su pitomije, isi- nemoguće i da je prilika propuštena zau-
javali su nadom. vijek. Međutim, okrećući se da još jednom
„U Reljevu prelazimo Bosnu“, kaže pogledom obuhvati smrče, koje su tijelima
Koča. “U Osijeku ćemo preko Zujevi- svojim zaklonile obelisk i tako i same po-
obroncima Romanije. Valjda zbog toga ne. U Blažuju veremo se uz Igman, na stale dio spomenika, naš posmatrač, bivši
nije pružio nikakav odgovor, samo je i on Brezovaču...“ Titov pionir, koji je iznevjerio svoje zakle-
zaokružio pogledom i osmotrio, značajno, tve, a i sam je iznevjeren, postao je najed-
ostale članove brigadnog štaba, kao da se O PROPUŠTENIM PRILIKAMA nom svjestan kako jedna prilika ipak nije
podrazumijeva da situacije bezizlazne nema. Nazive posljednjih mjesta koje je iz- zauvijek propuštena. Vijugajući prema Ve-
Koča vraća pogled na kartu, povlači ka- govorio Koča naš posmatrač nije čuo. On likom polju, on je razmišljao ovako: ako
žiprst niz nju i, na opće iznenađenje, vuče u tom trenu shvata da nije smio kretati iz su ovi obelisci i uspravljeni kamenovi, koji
ga pravo prema Sarajevu. Članovi štaba smjera iz kojeg još uvijek odzvanja daleki nemaju nikakvu estetsku vrijednost, pro-
ustuknuše. Neko se nakašlja. Uzmak za- eho naredbe komandanta Prve proleterske i glašeni nacionalnim spomenikom kultu-
talasa prostorijom. Da bi smirio svoj štab otkud je prije skoro sedamdeset godina kre- re, onda znači da postoje takvi događaji u
Koča, mada mu se ništa ne govori, ipak nula kolona od 500 ljudi. To saznanje kao našoj historiji čija važnost za našu zbilju
mora reći: „Ovdje nas sigurno ne očekuju.“ kakve čini zaposjeda cijelo njegovo biće. nadilazi naše pojmove o estetskim uzusima
Fićo je mahnuo glavom, kao da se i Mašta se trne do te mjere da više ne može i dižu se iznad zakona estetike i nameću
ovo podrazumijeva. Opet je pogledao po zamisliti ni konja na potoku Volujici, koji se da budu spomenici sami po sebi, pa je
ostalim članovima štaba, i svi su zamaha- se, prema Kočinim sjećanjima, propeo na onda sasvim logično da se spisak spome-
li glavom: ne čekaju, sigurno. zadnje noge, zanjištao i stropoštao se svom nika koji čine ovaj kompleks proširi i na
„Knežina, Imamovići“, nastavio je težinom u ledenu vodu, bio je toliko izne- grobni spomen Čedomira Domuza, pa i onaj
Koča, prateći svoje riječi povlačenjem kaži- mogao da nije mogao ni ustati, a vojnici bi Adnana Došlića, da i oni budu spomenici
prsta na karti, zadovoljan što je dobio opću zagazili preko njegovih sapi i tako prega- kulture bosanskih naroda, jer ko su, ako ne
podršku za svoj smion prijedlog, mada ga zili potok. Trebao je krenuti u suprotnom oni, nastavljači tradicije igmanskih parti-
se i sam bojao. smjeru, od Presjenice, preko Velikog polja, zana. Možda će to jednog dana biti sasvim
„Pusto Selo – Visovica – Grabljiva Nji- do Brezovače, uz vrijeme. (Nije mogao za- jasno. A opet, možda će se toj ideji ostali
va“, redao je Koča sela kao iz rukava, ne misliti ni prelazak preko mosta u Reljevu, smijati kao što su se kolege smijale profe-
mareći što su njihovi nazivi produbljivali mada je pročitao izvještaj zapovjednika soru historije Tertulianu Máximu Afonsu
jezu u članovima njegovog štaba, kao da u III domobranskog zbora sročen na osno- kada im je govorio o potrebi da se povijest
svakom od njih čuči sama smrt, i što im je vu izjava mladića Miroslava Cvetkovića i učenicima predaje unatraške. n

STAV 27/1/2023 61