Page 60 - STAV broj 412

DRUŠTVO

svjestan njegove simboličke vrijednosti.
Jednom je, ležeći u tišini, koju su remetili
tek blagi pokreti grana na smrčama (ipak
nisu borovi), kazao: “Ovdje leži 98 parti-
zana..., ja i još jedan do stotine.”
Kada je Čedo poginuo u borbama za
Trnovo, njegovi saborci ispunili su mu
želju. Nekoliko mjeseci poslije poginuo je
i njegov saborac Adnan Došlić. U džepu
uniforme našli su papirić na kojem je pi-
salo: „Ukopajte me kod Čede.“ I tako, kao
da je cijeli ovaj rat i Agresiju na Bosnu i
Hercegovinu i pustošenje po njoj, i kon-
centracione logore, i silovanja, i paljevine
i progone i genocid, sudbina donijela da bi
se zaokružio broj boraca za slobodu i svoj
narod poleglih u vječnost. Možda i jeste,
možda bismo to i mogli shvatiti da smo
historiju učili unatrag.

KAD PUCA DRVEĆE
Obelisk na Brezovači, kao i ta usprav-
ljena mermerna ploča, proglašeni su bosan- naš zamišljeni posmatrač ostao je zakovan
skim nacionalnim spomenikom. Ustvari, strahom. Odjednom se kroz sleđeni zrak
dijelom nacionalnog spomenika. Oni su proteglo nekakvo stravično cviljenje koje
dio kompleksa jednostavnih i ni po čemu je sa sobom donijelo prasak, leden, od nje-
osebujnih spomen-obilježja koji se, kao ka- ga podrhtavala je zemlja, sve je ličilo kao
kva zmija obmotana oko sjeverozapadnih da u strašnim mukama ječi div. Prva po-
uda Sarajeva, protežu desetinama kilome- misao bila je da je riječ o nekom novom
tara, od Vogošće, preko Osijeka, uz Igman, oružju. Posmatrač naš skupio se u rovu,
ovamo. Zvanični naziv u upisnici glasi: glavu prekrio rukama, ali eksplozije koja
„Grupa spomenika posvećenih Igmanskom bi odnijela cijelo brdo nije bilo. Uslijedi-
maršu u Sarajevu.“ Spomenici prate kre- la je tišina, zlokobna, a onda se na drugoj
tanje pripadnika Prve proleterske briga- strani, tačno prema četničkim linijama,
de koji su krenuli u stravičan marš usred opet otkinula ista ona jeka i prasak i hršum
zime, kada je temperatura padala i do -30 kojim se odvaljeni dio stabla stropoštavao
stepeni C, a noću i do tačke kada od hlad- kroz granje okolnog drveća. Svu noć pu-
noće puca drveće. calo je drveće, kao od šale, kao da divova
Slušajući svake godine krajem januara djeca bacaju petarde.
priču o strašnoj zimi koja je te 1942. godi- Šta nas je to i kako, nakon tačno šta je to i na koji način njih dovelo na po-
ne okovala Igman, mi, Titovi pioniri, sve pola stoljeća, dovelo da opet bdijemo po četak tog puta.
smo mogli zamisliti, pogotovo od onog planinama i slušamo jeku drveta koje se A na početku bijaše zabrinuto lice Koče
dana kada smo vidjeli film Igmanski marš cijepa usljed hladnoće? To je pitanje koje Popovića, komandanta tek formirane Prve
Zdravka Šotre s Batom Živojinovićem, se zakoprcalo u svijesti našeg posmatra- proleterske brigade. Nadneseno je nad to-
Lazarom Ristovskim, Aleksandrom Ber- ča u jednoj sleđenoj januarskoj noći i već pografskom kartom, koju su promrzli prsti
čekom, i sve smo im vjerovali, osim jed- cijela dva desetljeća nosi ga on kao žišku nevješto izvukli iz kožne torbice i razmotali
nog: da hladnoća može biti tolika da se u njedrima. Je li historija dužna da nam je preko koljena. Palac se kao kakav sudbin-
drveće cijepa u njenom zagrljaju. Smatra- ponudi odgovor? Ako i jeste, za nas, bivše ski znak zabada u natpis Širijevići: ovdje
li smo to tek dobrim umjetničkim trikom, pionire, već je kasno. Nama je ostalo tek da smo. A zašto smo ovdje i ko nas je doveo
jedinim načinom da nam se dočara nemi- još jednom, po ko zna koji put, utvrdimo do ove tačke, o tome sada ne možemo, ne-
losrdnost planine. A onda, tačno pola sto- lekciju koju smo naučili napamet i da pre- mamo vremena, valja spašavati žive glave
ljeća kasnije, u gluho doba januarske noći, đemo put kojim su prošli oni prije nas – ni dok su još na ramenima. Nije na Koči da
na Hasinom vrhu, na obroncima Grmeča, njima, očito, niko nije pokušao objasniti tumači historiju, na njemu je da je stvara.
Njegov kažiprst je već skliznuo do plave
krivudave linije uz koju je pisalo Kaljina,
A na početku bijaše zabrinuto lice Koče Popovića, komandanta a to bijaše rijeka.
„Nema bezizlazne situacije“, kaže Koča,
tek formirane Prve proleterske brigade. Nadneseno je nad kao što bi rekao svaki pravi komandant. U
topografskom kartom. Palac se kao kakav sudbinski znak tom trenu podiže pogled i, kao da od njega
zabada u natpis Širijevići: ovdje smo. A zašto smo ovdje i ko traži potvrdu, usmjeri ga prema političkom
komesaru Filipu Kljajiću.
nas je doveo do ove tačke, o tome sada ne možemo, nemamo Je li tako, Fićo, pogledom pita Koča.
vremena, valja spašavati žive glave dok su još na ramenima. Ali Fićo šuti. I njemu se situacija činila
bezizlaznom i već se pomirio s činjenicom
Nije na Koči da tumači historiju, na njemu je da je stvara. da će ostati zameteni u snijegu, ovdje, na

60 27/1/2023 STAV