Page 47 - STAV 63 19.05.2016
P. 47

nekog horor-filma. Izgledaju kao dvogled
                                                                               kroz kojeg vas posmatra gorostasni kućni
                                                                               duh. Ovdje noću nije prijatno proći. A ni
                                                                               danju. Zato čovjek žurno, s dubokom ne-
                                                                               lagodom, nesvjesno zguren uslijed straha
                                                                               da bi neka od cigli mogla iskočiti baš sad,
                                                                               prolazi pored dijela gdje su pukotine, po-
                                                                               put zmije u parenju, opkolile prozore, i ide
                                                                               tamo gdje ima života.
                                                                                  S dijela zgrade na kojem još uvijek,
                                                                               poput raščupanog gavrana, čuči krovna
                                                                               konstrukcija, zove natpis na ceradi “Ita-
                                                                               lijanska metraža na kilo”. U prvi mah po-
                                                                               misli čovjek da ovdje ulaze samo oni koje
                                                                               nije strah da će im se, dok vagaju italijan-
                                                                               ski tekstil, krovna konstrukcija sručiti
          znak kojim bi se upućivalo da je riječ o   DRVEĆE USRED ČEKAONICE    na glavu; i to samo ako Ilidžom ne sije-
          na cionalnom spomeniku Bosne i Herce-  Lijevo od ovog najubojitijeg dijela,   če kakav opak vjetar, produbljuje čovjek
          go vine. Na sjevernoj strani, gdje se kroz   u vječitom polumraku, na skrunjenom   maštom svoje strahove, jer tad sve nad
          sre dišnji dio nekada izlazilo na peron, bi-  zidu, razapeta je bijela cerada i na njoj,   glavom škripi da te obuzima osjećaj kako
          jela ploča prijeteći zamahuje crvenim slo-  kao kakvi vojnici, postrojena plava slo-  je stotine džina poduhvatilo grede i ljulja
          vima: ova bi se zgrada svakog časa mogla   va. Stisnuta ispod strelice koja upire prst   ih da ih konačno polome. Straha ima, ali
          sru čiti. Još su strašnije dvije nepravilne   prema obližnjim zgradama, hvale ona fir-  ne toliko da bi preplavio svu radoznalost,
          pu kotine koje se, sablasno krivudajući,   mu u kojoj možete oslikati vašu reklamu   a vjetar je sasvim blag, jedva da se osjeti.
          spu štaju od nazubljenog vrha zida s ko-  na materijal kakav poželite. Iznad njih, iz   I evo ga, čovjek ulazi u skučenu radnju i
          jeg je krov nestao u požaru prije dvadeset   krova s kojeg crepovi iskaču poput giljoti-  odmah na pragu skrune se u njemu sve
          go dina, a iza kojeg svojim granama veselo   ne u slobodnom padu, udario je zahrđali   predrasude. Ni zrnca bojazni u onih ne-
          ma še drveće izniknulo usred nekadašnje   oluk i zabo se u zemlju kao da je neki pra-  koliko mušterija što ih je ušlo dok je bio
          če kaonice. Razjapljenih čeljusti, poput   davni vitez odložio koplje prije nego što   unutra. Sad ga je samog sebe stid što je
          udava, spuštaju se one do gornjih prozo-  je legao u hlad bazgine krošnje, vjeruju-  onako besmisleno rašivao strahove po sebi.
          ra, a onda, zanoseći se kao pomahnitale,   ći pričama kako njena sjena iscjeljuje sve   Još više ga je stid pred gospođom Hasnom
          go tovo sikćući, silaze do prozora donjih.   bolesti i rane. Dva krovna prozora sa za-  Muzaferović, vlasnicom ove radnje moder-
          Iz njih vire desetine cigli, nabubrelih i   sebnim krovištima, koja su nekim čudom   nog naziva “Moda-Mix”.
          spremnih na skok.                 sačuvala svoja stakla, kao da su pobjegla iz   “Nije me strah nimalo”, govori Hasna
                                                                               dok metrom klizi po štofu kojeg mjeri za
                                                                               jednu djevojku. “Vjerujte mi da ni ne mi-
                                                                               slim o tome.” Poslije priča kako je od 1974.
                                                                               godine njen muž ovdje držao obućarsku
                                                                               radnju, a ona nakon rata otvorila ovu pro-
                                                                               davnicu tekstila i šnajderskih potrepština.
                                                                               Dvadeset godina ovdje je svakodnevno i
                                                                               gotovo da i ne primijeti da se oko nje i nad
                                                                               njom skoro sve srušilo.
                                                                                  Sa zapadne strane, čim izađete iz pod-
                                                                               zemnog pješačkog prolaza, prosječenog
                                                                               šezdesetih godina prošlog vijeka kada je
                                                                               porušen dio trijema na stanici, dočekat
                                                                               će vas najočuvaniji zid. On još nije prije-
                                                                               teći zarežao na prolaznike svojim ciglama
                                                                               poput bijesnog psa. Na njegovom uglu,
                                                                               do pola prekrivena crvenom ceradom na
                                                                               kojoj Hasna reklamira meblštof i spužve,
                                                                               zakucana je zelena ploča s natpisom ulice:
                                                                               Emira Bogunića Čarlija, “zlatnog ljiljana”
                                                                               poginulog 1993. godine na Igmanu. Na sre-
                                                                               dini još jedna bijela ploča s crvenim slovi-
                                                                               ma: “Opasnost od rušenja”. Dobro je da
                                                                               su vlasti, koje već dvadeset godina gledaju
                                                                               kako se nacionalni spomenik u centru op-
                                                                               ćine pretvara u potencijalnog ubicu, naš-
                                                                               le vremena, odgovornosti, savjesti i novca
                                                                               pa da barem sa svih strana postave ploče
                                                                               upozorenja. Hvala im! Ako neko slučajno
                                                                               dobije ciglu u glavu, vlasti ne snose nika-
                                                                               kvu odgovornost, osim ako se na sudu ne


                                                                                                   STAV 19/5/2016  47
   42   43   44   45   46   47   48   49   50   51   52