Page 55 - STAV broj 304-305
P. 55

Emir Hadžihafizbegović, pozorišni i filmski umjetnik
                                            MI NEMAMO U DNK ZABILJEŽE
                                            KOD OSVETE I MRŽNJE
                                            Bošnjaci se trebaju rađati s dvije glave, jednu da im odsijeku, a drugom da gledaju kako
                                            se odsječena kotrlja. Mislim da brzo zaboravljamo i da smo ljudi kratkog pamćenja, a to
                                            je opet povezano s matricom našeg odgoja. Mi nemamo u DNK zabilježen kod osvete,
                                            kod mržnje, kod opreza. Jedna je druga stvar vrlo bitna. Zaustavite u najurbanijem dijelu
                                            Sarajeva stotinu ljudi i pitajte ih ko je bio Safvet-beg Bašagić, dobit ćete dva tačna
                                            odgovora. Pitajte ih ko je bio Tvrtko Kotromanić ili bilo koja druga važna historijska ličnost,
                                            pitajte ih ko su bili Behaudin Selmanović i Nikola Šop, i vidjet ćete da imamo lobotomiju
                                            nad historijom Bosne i Hercegovine od 1946. godine pa naovamo. To nepoznavanje
                                            vlastite historije stvara osjećaj nedostatka identiteta koji nam stoljećima fali. Kultura je
                                            ono što je na neki način izmasakrirano i zatomljeno od strane nebošnjaka, a, bogami,
                                            i samih Bošnjaka. Više su za Irsku uradili James Joyce, Samuel Beckett i Bono Vox
                                            od cijele njihove politike. Sad mi recite, kako da mlad čovjek ima osjećaj ponosa što je
                                            Bošnjak kada o svom povijesnom, kulturnom, pa ako hoćete i porodičnom backgroundu
                                            ne zna ništa?
                                            Stav, broj 97, 12. 1. 2017.


          Nijaz Alispahić, književnik
          VELIKE UMOVE, I KADA GOVORE JAVNO,
          NIKO NE SLUŠA
          Mi smo uvijek imali i imamo velike pisce, likovne umjetnike, učenjake, ingeniozne
          stvaraoce u svim oblastima. O njima nismo vodili računa ni dok su bili živi, a mrtve ih
          olahko i brzo zaboravljamo. Znam dosta živih i značajnih pisaca koji krune posljednje
          dane života, bolesni, ostavljeni i usamljeni, skončavaju u sirotinji, a niko ni da repom
          mrdne. To smo mi. Bosna ima, kao što je i u prošlosti imala, velike umove, od Kafije
          Pruščaka pa naovamo. U svim oblastima ima takvih umova koji znaju kako bismo
          izašli iz ovakvog sveopćeg haosa i svih ovih nesreća u kojim živimo. Ali te umove,
          i kada govore javno, niko ne sluša. Govor umnih ide u vjetar. S druge strane, vidite
          koliko se porađaju oni koji u parlamentima usvajaju zakone. I kad ih usvoje, ti se
          zakoni ne poštuju. U svim elementima ukupan sistem ne funkcionira. Međunarodna
          zajednica mogla bi, ali ništa ne rješava. Sve prepuštaju nama, da mi to riješimo.
          Bulgakov u svom genijalnom romanu na jednom mjestu kaže: “Svaka vlast neprijatelj
          je svom narodu.”
          Stav, broj 98, 15. 1. 2017.



                                            Salem ef. Dedović, mostarski muftija
                                            OSTAJEMO PRI STAVU DA SE DIJALOG
                                            MORA NJEGOVATI
                                            U cjelini uzevši, životni prostor na kojem Bošnjaci organiziraju svoje bitisanje bitno je
                                            reduciran, osiromašen, besperspektivan za život dostojan čovjeka u današnjim prilikama.
                                            Nažalost, i dalje mu prijeti ugrožavanje od ekstremnih nacionalističkih grupa i politika
                                            koje se rukovode isključivim pravom polaganja jednog naroda na određeni prostor, a
                                            što je rezultat ratne politike i ciljeva. I nakon godina od prestanka ratnih sukoba i dosta
                                            uloženog truda i napora u procese integracije, povjerenja i pomirenja, na javnoj sceni
                                            oživljavaju dezintegrativne procese koji nas neumoljivo vuku natrag i otežavaju realizaciju
                                            uspješno započetih tokova evropskih integracija i uopće izgradnje mira i povjerenja među
                                            ovdašnjim narodima i religijama. Mi ostajemo pri stavu da se dijalog mora njegovati, da
                                            se zajednice trebaju otvarati, da je od neprocjenjive važnosti da mladi ljudi imaju priliku
                                            upoznati svoje vršnjake u drugim vjerskim zajednicama s kojima žive u istome gradu.
                                            Stav, broj 99, 26. 1. 2017.



                                                                                                   STAV 31/12/2020 55
   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59   60