Page 78 - STAV broj 321

KULTURA

Piše: Željko GRAHOVAC Ispisano u jednom dahu

GABARITNE,

ao druga po redu objavljivanja TEŠKE I PRESUDNO
(prva je Između dvoje iz 2005),
ova knjiga poezije Bjanke Alaj-
K begović ispisana je u jednom dahu
(koliko god da je, izvana mjerenim vre- ZNAČAJNE STVARI
menom, trajalo to njeno udahnjivanje);
pod jednim dahom ovdje treba razumje-
ti dosljednost u sebi, nenarušenost strategije
ispisivanja pjesničkog teksta (koji, svaki, KOJE DOLAZE DO
postaje jedan tek kad budu svi ispisani).
Upravo zato što brojnost (kvantitet) ovdje
ne znači gotovo ništa, navest ćemo da se
u četiri ciklusa (Srastanja s odsutnostima, RIJEČI BJANKE
Više nego jedna, Snatrenja s Wolandom i
Samoukinuća) okupilo ukupno 34 pje-
“na ulicama između nas ostaje sve ALAJBEGOVIĆ
sme – “samo” 34 teksta koji ovu knjigu,
međutim, čine i poteškom i povelikom...

što zaboravljamo,/ uništenja, istrebljenja,
čedomorstva, ništa nas ne može/ spasiti Bjanka Alajbegović, “Srčane saturnalije”, IK “Vrijeme”,
osim neobične riječi koju ćemo zajedno
razumjeti,/ nema zagrljaja koji bi nam Zenica, 2019.
istopio patnju cijelog svijeta...” (početak
teksta “ljubavno”, str. 13.)
Nema u ovoj knjizi velikih slova na
počecima (naslova, pjesama, iskaza, fra-
gmenata), kao što nema skoro nijednog
interpunkcijskog znaka osim zareza; to,
naravno, ne znači da nisu velike, gabarit-
ne, teške, presudno značajne stvari (misli,
osjećanja, stanja, pojave, slike, životni sa-
držaji) koji dolaze do riječi – i također ne
znači da u spomenutoj interpunkcijskoj
“samozareznosti” najveći dio izrečenog
među zarezima nije nabijeno/dovršeno
(tačka), da nije dramatično (uskličnik) i
da nije upitno (upitnik).
Ne stajanje u izricanju (koje se mjesti-
mično pretvara u hrupnju, u sintaksičku
zasopljenost/vehementnost) čini se kao
da biva protupolno dovršeno/zaokruženo
nestajanjem u izrečenom: svaka naredna
pjesma zato se doima kao traženje/napi-
pavanje tog nečeg nestalog. Eshatološki
background imaju svi tekstovi, bilo čime
da su motivski/sadržinski zaušćeni: i kad
se očituju kao autorefleksija pjesničkog
subjekta (kako je ženski rod od subjekt?),
i kad su “žensko-muške / ljubavne” pje-
sme, i kad su samoogledanje u dijabolič-
nom zrcalu vremena/epohe, i kad su “žen-
sko-ženske / feminističke”, i pogotovo kad
su iz nad ponorom nagnutosti refleksija
onog posljednjeg izbora – samoukinuća
(kao u tri pjesme na kraju knjige, posve-
ćene Celanu, Platovoj i Miljkoviću). Zato
je nabrajanje, ponekad i ponavljanje do-
minantna tehnika gradnje iskaza: zaustiti

78 30/4/2021 STAV