Page 79 - STAV broj 321

što više, nabrojati sve – kako bi se (nakon (a što se navodi kao moto zadnjim
teksta) zašutjelo odsustvo Cjeline (koliko trima “selfdestroying” pjesmama):
god se iskazalo toga, od sveg onog što bi “Niko ne svjedoči za svjedoka”.
ju trebalo činiti, Ona se ne ukazuje). Evo Zagrljaj u kom ne pronađeš sebe
kako se produženi niz sintagmatskog sa- bit će ipak zagrljaj – u kom će sebe,
mourušavanja napokon survava na dno u tebi, pronaći Smrt:
posljednja tri stiha (tri stiha zbog kojih “iz zaumlja čujem tvoj napadno
ovo i jest pjesma, a ne buncanje): umiljati kikot/ zasljepljujući orato-
“koračajući kroz ustajalu tuleću slu- rij koji vraća svepočetku” (zadnji
zotinu/ u preostaloj vremenskoj kapljici distih pjesme “Sylvia”, str. 52.)
vidjela je/ slobodu obesmišljenu do vrhun- Pa ćemo na kraju, kao što smo
ca rastočenog/ u pantljičari reprodukcije spočetka citirali prva četiri stiha,
zbog poniznosti/ iskasapljene posjekoti- navesti zadnjih pet stihova iste pje-
nama banalnosti/ u nemilosrdnoj tauto- sme, znakovito-podrugljivo iskre-
logiji traumatske pulsacije/ stvari prve nog naslova “ljubavno”:
i krajnje na rubu da otpadnu sa svijeta/ “pričala bih ti još dugo iz drug-
koji se prerastao pred izdahnuće uzaja- dine, o svemu, bez/ smisla i dohodi-
mnosti/ kada je Bog posljednji put za- šta, umjesto topline, bliskosti tijela,
plakao” (“apostolica je vidjela”, str. 34.) jednako/ beskorisno kao da tako tje-
Dopadljivosti bilo kakve, pa ni poet- šim bezdomne, usamljene, bolesne,/
ske samodopadnosti/samodovoljnosti, umjesto bezuvjetnog dodira u koji
nema u ovim stihovima, nije estetsko-li- stane čitav čovjek,/ čitav kosmos i
jepo to oko čega se oni okupljaju (što ne njegova ljubavlju neiskaziva tuga”
mora ni biti, kao što se osvjedočujemo, (str. 13.)
da bi bila poezija) – oni su nadneseni Dakle, zagrljaj. Nekako mi ne dje-
nad blokadama (zapušenjima, začeplje- luje taj zagrljaj kao “velika riječ” (u
njima, zatvorenostima), neprohodno- koju svašta nešto stane... i propadne);
stima i nepropusnostima životvornih a eto može i bezuvjetni dodir, recimo.
energija u čovjeku. Zato autorica može Bezuvjetni dodir šutimo; i ćutimo.
sebi dopustiti, naprimjer, da tri stiha A možda toj kugli-planeti koja
koje smo gore spomenuli, prepuni se zove Čovjek treba samo zamijeniti
četvorstvom nezgrapnih-rogobatnih sin- je “kao da ćeš otvoriti/ maleno naručje u polove; bude to nekad, da je rješenje
tagmi (pantljičara reprodukcije, poniznost kojem ne držiš nikoga” (Selim Arnaut); do bola jednostavno. Samo, uz bol treba
iskasapljena posjekotinama banalnosti, ne- Bol je imenica i ženskog i muškog roda – prileći i ustrajati, dizati se i padati, do
milosrdna tautologija i traumatska pulsaci- a kad se deklinira kroz padeže u ženskom jednostavnosti treba dorasti: eto, igrom
ja) – koje, kad se same za sebe osmotre, rodu, sufiks stalno ostaje “i”… Zamorno, slučaja, Bol je i muškog roda. Barem u
neodoljivo podsjećaju na vehementnost stalnoponavljajuće, neposustajuće “i”: našem jeziku. Nikad se ne zna koja je s
leksike i sintakse Nermina Sarajlića, u “koja je mučena prva a koja zadnja/ kojim, s kojom je koji. Bol. Naročito u
stihovanom/poetskom dijelu troknjižja ili je pravo pitanje zašto je kažnjena// od toj bezuvjetnosti... zagrljaja.
Triptihon o đavoljim monogramima (ime- svete Tekle do Djevojke u plavom grudnja-
novani je pokretač i urednik Zeničkih sve- ku/ od čizme vojne hunte do bolničareve o ženskosti, još jednom
ski, jednog od najznačajnijih među časo- klompe/ od javnog čerečenja do genital- drugarice razgovaraju III
pisima koji, gle čuda, još uvijek, izlaze u nog sakaćenja/ od lomače do provjere čed- otkako se pojavljuju
BiH). Možda je to i stvar nemoći, bijesa nosti i silovanja/ do/ smrti// nikad nikad prvi znaci starenja
ili očajanja zbog odsustva iz našeg jezika nigdje nije bilo za nju/ sigurnog mjesta/ izbjegavam svoje tijelo
te “riječi koju ćemo zajedno razumjeti” (a osim prve linije fronta” (“femicid, riječ kraće se zadržavam pod tušem
koja nas jedino može spasiti): ako je već svih vremena”, str. 33.) ne želim riskirati sa
o obrušenosti riječ, što ona ne bi mogla Tako to biva ako se nećemo lagati. gljivicama i bakterijama
biti i kritički na(o)brušena, što se ne bi A eto, nećemo se lagati, tako se barem na gradskim bazenima
kroz nju očitovala i razjedajuća kiselina postavlja “pjesnička subjektesa” prema ne družim se previše s ogledalom
ironije i sarkazma?! poglavici, komandosu, asasinu (koji za- ni uoči novogodišnje noći
“ako želiš da budeš voljena žena/ ako posjeda onaj drugi pol):
želiš da budeš voljena kći/ ako želiš da/ “kad sam ti prišla poglavico, koman- znam da jednoj
budeš// skrati jezik// ako želiš poštovanje/ dosu, asasine,/ ni kroz jednu očicu nije savremenoj ženi
ako želiš postojanje/ ako želiš priznanje/ se moglo uzdahnuti,/ ni u nepčani na- ne priliči osvrtanje na
potiskuj/ potiskuj/ potiskuj// da dočekaš brzu bor upuhnuti zračak milosti,/ krivim ni takve banalnosti
ili mučnu smrt/ a možda i uzdah koji ne- pravim bodom u gustinu udjenuti// u tr- bolje bi joj bilo
ćeš čuti/ bila je tako divna žena” (“druga- buhu su ti zapijukali svi ikad napušteni, njuškati za novim otkrićima
rice razgovaraju”, str. 30.) u toj prakrvi/ nećeš se udaviti, prisegao kosmologije, teologije, psihoanalize
Ako se nećemo lagati, a ako se pritom si, nećeš označiti mjesto za ranu,/ nećeš dogovarati konstruktivna druženja za
nećemo ili ne možemo tražiti i pronalaziti reći: tu uđi, pa neka bude sve već dogođe- kritiziranje malicioznih pojava u
u istini; ako se nećemo nasmrt tući i ako no…” (početak pjesme “voodoo”, str.12.) društvu
se, pritom, ipak, nećemo ili ne možemo A tu gdje je mjesto za ranu, upravo
u nekom i tvom i mom Jednom prona- tu u nas ulazi Svjetlost (barem nas tako i na druge sofisticirane načine
laziti – šta onda preostaje? Šta je Bol? To uči Rumi); ali, kao što stoji kod Celana izbjegavati svoje tijelo n

STAV 30/4/2021 79