Page 79 - STAV broj 307

(čija smještenost u naslov jedne pjesme i cijelog prvog ciklu-
sa zahtijeva da je razvidimo):
“Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio? / Što uraditi KOŠULJA
s tijelom koje me više ne može pratiti (...) Čudim se žudnji
koja je toliko velika da je ne mogu obuhvatiti / ni mislima ni Poznajem te, Ljubavi, od doba kad još bijah bestjelesan
unutarnjim očima: // Toliko je sretna, da plamtim poput žr- i kad se s mukom porođajnom razdvajahu boje postanka
tve na njezinu žaru, / bez utjehe, bez iznenadna janjeta / koje izgubljene u crnom plaštu kaosa,
je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.” (Sveto janje) od onda kad me dotače koža s milijardu osjetila
što ogrnu moju Dušu poput košulje –
“PRVO LICE JEDNINE” od tog svemirskog razmeđa – plačem bez prestanka.
Evo i imenovanja autorskog prvog lica kojim se ta indivi-
dualiziranost cijelom pjesmom predaje i posvećuje toj Besmrtnoj Bijah tako dobar u onom vremenu prije vremena
Duši, tom Živom Izvoru iz kojeg je potekla. Šta je to “iznenad- kad nisam postojao,
no janje”, bez kojeg (kao bez utjehe) ostaje pjesnički subjekt? Bijah osjetljiv poput zvjezdana praha u kući svojoj svemirskoj.
Za odgovor na to pitanje treba čitati dalje (uvijek treba Bijah gluh i slijep, srećom opkoljen, bezbrižan poput luda djeteta!
čitati dalje – samim tim i iznova, i bliže!); već u narednoj pje-
smi (Kalem) riječ je o odlasku, iz zemne i iz ontičko-metafi- Dok te ne susretoh: tad spalih pijanim srcem svoju košulju
zičke perspektive: i vratih se tamo gdje sam nastao.
“Rasprostrijeh platno od snijega / pa kruh svoj, i vodu, /
stavih preda se. / I kožu janjeta spustih / da me sjeća na pri-
jatelja što je, poput Medžnuna, / od ljubavi razum izgubio i u
planinama zalutao. / I kalem sam stavio, u nježno runo ušuš-
kao, i tako ga zaštitio.”
Evo kože janjeta; sjetimo se Medžnunovih riječi: “Ime SVETO JANJE
je zastor, a taj zastor sam ja; ja sam veo, a lice pod njim je
Ona...” O ljubavi je riječ (svetom janjetu, koje je nekad sret- Kamo bih se okrenuo i gdje bih se skrasio?
nim učinilo Ibrahima). Poslušajmo kako dalje, kamo dalje Što uraditi s tijelom koje me više ne može pratiti?
ide pjesma Kalem:
“Potom, prignuh se i sastavih četiri kraja platna / s mišlju, Trebam li poći za glasom koji odjekuje u meni
što mi, kobna, pade napamet: / da mrtvačkim pokrovom mo- čim sklopim oči?
glo bi biti u kakvu tjesnacu i nepoznatu / kraju! (…) // Rezicu
na vratima podižući, upitah sam sebe: / “Kamo si pošao?” / Otkuda goleme udaljenosti među našim dušama
I još se jednom upitah: / “U što si se obuo?” // Tad sjedoh na kad su iz istog roditelja potekle?
prag i pogledah svoje bose noge / i svoje siromašne ruke. //
Moja me čežnja za putovanjem podiže iznad kuće / i pogle- Ništa me više ne privlači od vidljivog i nevidljivog
dah čovjeka na pragu, puna čuđenja i puna jasnih pitanja / na a ipak sam spustio uho na koru zemlje
koja nisam mogao ni odgovoriti, niti prešutjeti.” ispod koje vrije sasvim drugi svijet.
Evo pjesme, evo blaga pored kojega će proći oči što ne vide
i uši što ne čuju. Ovo je pogrešno i nemoguće i besmisleno pro- Čudim se žudnji koja je toliko velika da je ne mogu obuhvatiti
čitati: glagol je nesvršeni, ovo je tekst za čitanje, ovo su vrsta i ni mislima ni unutarnjim očima:
red riječi koji nam dolaze, primiču se, putuju do nas – svaki
put zamalo bliže no što su to bili u ranijem čitanju. Kalem iz Toliko je sretna, da plamtim poput žrtve na njezinu žaru,
naslova zadobija svoje mjesto, opravdanje i objašnjenje tek u bez utjehe, bez iznenadna janjeta
posljednjem stihu: čovjek koji je ostao na pragu (bosih nogu, koje je, nekoć, sretnim učinilo Ibrahima.
siromašnih ruku, pun čuđenja i pun jasnih pitanja) neće dobiti
odgovore – ali mu se neće ni prešutjeti to čuđenje i ta jasna pi-
tanja... Granica koju treba preći da bi se uspostavio taj dijalog
jest granica između života i smrti, između upojedinjenog tijela
i Duše (koja mu je plamičkom sebe za života pripadala..., ili je
bolje reći koja je u njegovost života bila jednom svojom iskrom SADA SAM ZREO ČOVJEK
zatvorena); taj kalem, “u nježno runo ušuškan”, služi tome da ne
ostanu prešućeni to čuđenje i ta jasna pitanja (s kojima, na pra- Sada sam, Bog mi je svjedok, zreo čovjek:
gu, bosonog i siromašnih ruku, okončava upojedinjeni ljudski Shvatio sam što je žudnja i kada nastaje.
život). U prvom licu jednine iz posljednja tri stiha (“Moja me če- Melek mi je otvorio oči:
žnja za putovanjem podiže iznad kuće...”) sažeto je to što poku- Žudnja je sada prava i potpuno istinita.
šavamo izreći i dosegnuti kao vjeru (toliko toga nezahvaćenog,
neshvaćenog i nedosegnutog procuri kroz šuplje prste mnogih Zamahnuo je svojim krilima kad sam najmanje želio:
drugih velikih riječi – za koje umišljamo da možemo njima nazi- Slijedi me: tvoja je kuća na drugom kraju raja.
vati to-nešto što bi trebalo da jesu... istinitost / razvidnost, lju- Bit ćeš zadovoljan jer ništa više nećeš znati.
bav, život, dobro, zlo, smisao, Bog itd.!). To je prvo lice koje čini Ja tako radim s dušama
da, recimo, Rumijeve stihove čitamo i danas (750 godina nakon Koje sam davno odabrao
što je pjesnik umro) kao da su jučer napisani. Poezija je to prvo I koje sam zbog njihove očajne žudnje
lice jednine, u kojem uvijek iznova, iščitavajući veliko pjesništvo, Zavolio.
oćutimo bilo (i Njoj, a ne bilo čemu drugom, imamo zahvaliti
na toj i takvoj vlastitosti srca koje kuca)... n

STAV 21/1/2021 79