Page 58 - STAV broj 346

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (28)

BILA JE POPUT BOLNIČARKI

IZ PARTIZANSKIH FILMOVA

Nerma je sada imala godinu iskustva, ovog ratnog, što se ne uči, ne čita u udžbenicima, knjigama,
priručnicima. Ovo iskustvo se živi, proživljava i ostaje tu uvijek kao pratilja, kao biljeg, kao podsjetnik

da valjda znamo cijeniti vrijeme koje će doći. Vrijeme mira. Ako preživimo. Tako sam ja vidio Nermu,
čeličnu “sestru” ratne bolnice ukopane u zemlju, u Paskoj luci, prirodnoj uvali kanjona Krivaje, jedva dva
kilometra od samog Olova. Jedva četiri kilometra, možda i manje, od prvih četničkih rovova na Pridvorici.

Piše: Ammar KULO nišanu! Kao da je to proširenje u kanjonu Opskrbio sam Sabahudina plavičastim
Krivaje bogomdano. Pravi mali grad. Tu romanima, barem za dva dana, i krenuo u
je i ‘Centrotrans’, vojska, skladišta. Insta- dogovoreno vrijeme da se nađem s Anerom.
šao sam u posjetu Sabahudinu B. Pegi- lirat će i mini hidroelektranu, da imamo
na sestra Nerma K., studentica druge alternativno napajanje energijom. Prodi- ANERA ME ČEKALA NA BICIKLU
ili treće godine medicine, sada, spletom sali smo. Možemo izaći normalno na pa- Sunčan je i dug dan. Pravi ljetni. Uo-
Iratnih okolnosti, angažirana kao medi- uzu. Uz Krivaju. Ne moramo strahovati, stalom, i da ćuskije padaju, sve je lijepo
cinska sestra u bolnici, uspjela je dobaviti čučati, iščekivati hoće l’ oni dušmani s brda kada sam s Anerom... Dogovorili smo da se
elastični zavoj. Nerma je pokretna apote- pripucati. Dobar dio vremena smo pod ze- nađemo oko 11 sati ispred “Arana”. Vozit
ka, neformalna “doktorica” u selu, prva mljom kao krtice... Svejedno.... Ljepši je ćemo bicikla. Imam bicikl model “Adriatic”,
kojoj se obraćamo ako imamo glavobolju, osjećaj biti konačno na sigurnom... Nego, “Unis-lasta”, “made in Ilidža”. Dobio sam
zubobolju ili bilo kakav problem sa zdrav- moram ti doći do mame. Čula sam da ona ga na poklon 1988. godine, četvrtog jula, kao
ljem. Sabahudinov zglob nije pukao, ali je šije. Imamo nešto materijala. Trebaju nam nagradu za sve petice po završetku prvog
došlo do nategnuća. Morat će mirovati, što nove uniforme”, ispriča gotovo u jednom razreda. Tog dana, negdje u poslijepodnev-
znači biti “osuđen” na izležavanje. A što dahu Nerma. nim satima, daidža je iz porodilišta dovezao
može biti gore u ovo junsko vrijeme kada Bila je poput bolničarki iz partizanskih daidžinicu i bebu Emira. Radovao sam se
su dani dugi, a Krivaja dovoljno topla da filmova. Visoka, korpulentna, okretna, mla- i bebi i biciklu. Možda malo više biciklu.
se može kupati!?! da, lijepa, uvijek nasmijana, biserno bije- “Adriatic” je bio već spreman za vožnju, s
Donio sam mu romane. “Nindža” ro- lih zuba... Uz to, posjedovala je rijetki, a napuhanim guma, valjalo ga je samo sklopiti
mane. Glavni lik Lesley Eldridge, Ameri- prijeko potreban talent u ovim “šugavim” na središnjem dijelu, koji se preklapao kako
kanac koji je proniknuo u tajne japanskih vremenima, da kaže teške, ponekad i naj- bi mogao stati u gepek auta. Vrlo praktična
borilačkih vještina. Rekli su mi da voli teže stvari, na neki, rekao bih, najbezbol- stvar. Vozio sam bicikl cijeli dan. Bio je već
kung-fu filmove. S obzirom na to da nisu niji, najmanje potresan način, da umiri, da sumrak kada sam iz kruga “Centrotranso-
dostupne videoteke, a i da struje nema če- sasluša, da razumije, da razgovori... Samo ve” radionice krenuo kući. Na ulaznim vra-
sto, mislim da će ovo biti dobra zamjena. sam je jednom vidio vidno uzrujanu, uzne- tima garaže začuo sam dobro poznati glas.
mirenu. Na početku rata... Valjda pri prvim Učiteljica Faketa J. Bila je moja učiteljica i
RATNA BOLNICA POD ZEMLJOM susretima sa smrću, s pogibijama i teškim kućna prijateljica mojih. Bojao sam se Fa-
Sreo sam Nermu. Već je bila na izlazu. ranjavanjima nama poznatih lica... Onima kete, kao i ostala djeca. Kada bismo grije-
Nosila je torbicu prve pomoći. “Ćao. Kako s kojima smo dijelili životni prostor, svaki šili u izgovoru slova ili prilikom sabiranja,
si? Kako je u Domu zdravlja?”, upitam dan se viđali... Onima koji nam i nisu mo- strašno se “derala” na nas. I sada mi je ta
je. U vrijeme dok sam bio u Olovu, goto- rali biti osobito bliski, ali su bili dio naše slika, taj glas... Nisam želio kući. Ostao sam
vo svakodnevno sam je viđao, kao i osta- svakodnevice... možda i do deset sati u krugu “Centrotran-
lo medicinsko osoblje. Bili smo tek jedno Nerma je sada imala godinu iskustva, sa”, kružeći između autobusa i velike lime-
od tri-četiri domaćinstva u susjedstvu, ovog ratnog, što se ne uči, ne čita u udžbe- ne garaže, pod reflektorima... Davna proš-
neposrednoj blizini zgrade Doma zdrav- nicima, knjigama, priručnicima. Ovo isku- la vremena. Sada je sve zgarište... Ostao je
lja, koje je ostalo uprkos svakodnevnom stvo se živi, proživljava i ostaje tu, uvijek
granatiranju. “Ti ne znaš?”, zastade na kao pratilja, kao biljeg, kao podsjetnik da “Adriatic” bicikl (Izvor: “Google”)
trenutak, visoko podignutih obrva, a za- valjda znamo cijeniti vrijeme koje će doći.
tim nastavi: “Nismo više u Domu zdrav- Vrijeme mira. Ako preživimo. Tako sam ja
lja!” “Kako, šta se desilo, gdje ste sada?”, vidio Nermu, čeličnu “sestru” ratne bolnice
upitah iznenađeno. “Inženjerija je napra- ukopane u zemlju, u Paskoj luci, prirodnoj
vila bolnicu u Paskoj luci. Pod zemljom. uvali kanjona Krivaje, jedva dva kilome-
Sada smo prilično sigurni! A nije ni daleko tra od samog Olova. Jedva četiri kilometra,
od Olova, od fronta. Sigurniji smo i mi i možda i manje, od prvih četničkih rovova
ranjenici. Tu smo, a nismo na vidiku! Na na Pridvorici.

58 22/10/2021 STAV