Page 61 - STAV broj 346

Glas o neosvojivosti Piše: Izet PERVIZ
obavijao je ovu utvrdu
sve do 1592. godine,
kada vojska Hasan-paše
Predojevića provali
bihaćke kapije.
isoko nad krajolikom vrištiš sa ispod puškarnica, između kojih na grudo-
sokolačke kule. U tvom vrisku branima strče mašikule pocrnjele od vrelog
rastežu se izaprana stoljeća. Da-
katrana koji njihovi vojnici slijevaše odozgo
Vleko pod tobom, nestajući među na najsmjelije Bošnjake što se stepenicama
vrbacima i izničući nanovo iz njih, gami-
pokušavahu uzverati gore, na zidine, k nji-
že raspjevana Una. Mogao bi je zgnječiti ma, spuštaju se Uza i Etila u prostoriju s
nogom. S ove visine čovjeku se učini da je kaminom. Tu, tek kad im neko od vojnika
tutne u ruke batake čiji miris puni cijelu
gospodar svega i da mu ništa nije ravno.
Zar Bihać nije samo gvozdena okruglica prostoriju, sjete se da su gladni i da od jučer
na vrhu unskog biča s kojim su s ovih be- ništa usnama prinijeli nisu. Zvjerski zari-
dema preci tvoji bičevali vremena? Puh- vajući zube u vrelo kokošije meso, sjedaju
neš li kroz puškarnicu, odnijet ćeš sve oni na klupe uklesane u kamenu i još se
njegove krovove. jednom nadviruju kroz prozor i pogledom
Ti si, gospodaru kamenih tornjeva obuhvataju cijeli kraj pod njima. Mira im
uspravljenih u sokolove visine, sama ruka ne da uzrujana krv što bukti po njima na
svetog proviđenja, šapuću ti prohujala sto- sve strane, pa skaču na noge, mašu bata-
ljeća. Svojim dahom podgrijavaš ratove. cima kao sabljama ispred lica i spuštaju se
Gradove raspikavaš kao mravinjake. Pod niz kamene stepenice kao da bježe od gla-
tobom sve se, eno, već smrvilo u prah. Po- sa posilnog koji trčkara za njima i nastoji
gledaj Debeljaču, to brdo što se poput ka- obaviti svoj posao i podastrti im izvještaj
kvog neposlušnog pramca odvalilo od broda od jučerašnje i današnje bitke i privoljeti
ostalog iz vremena kada su ovdje carevali ih da barem snogu pročitaju pismo biha-
okeani pa se svom svojom težinom zabio ćkog suca Stjepana.
u tijelo Bišća, ona je pred tobom tek začu- U podnožju, u prostoru između kule i
pavljeli blagi brežuljak. Grabež je tek čelo zida koji je opasuje s tri strane, odbacujući
poraženog neprijatelja skrušeno kleknutog oglođane kosti, prvo brišu zamašćene dla-
pred tvoje skute. Daleke visovačke zidine nove od košulje natopljene znojem i barut-
nad brekovačkim platoom običan su gru- nim dimom, a onda ih svlače i naginju se
men koji svojom rukom svakog časa možeš nad bunar i vrište u njegovu pomračinu u
skrunuti baš kao kad ratar motikom razbija čijoj se dubini srebri voda. U njoj se mreš-
busen u kukuruzu. Grmeč se, eno, pognuo kaju njihovi glasovi prije nego im se vrate
pod tvojim pogledom, a ripačke kule samo uduplani od silnog udara od kamenje koji-
su zrnevlje rasute pšenice. Vidi, njih već ma je ozidan bunar i po kojem šara zelena
kljucaju vrane kojima se hrane sokolovi mahovina. Onda, smijući se, vitlaju vitlima
puštani s tvoje podlaktice u kojoj bride i izvlače lancima pripasane drvene ludre
vremena i pod kojom se razmiču epohe. preko čijih se rubova prelijeva voda i jedan
drugom polijevaju. Brkćući od hladnoće,
NEOSVOJIVA UTVRDA stresaju se i naginju ludre i piju halapljivo,
Ovako su se zasigurno, prije 626 godi- a posilni pored njih ne prestaje sa svojim
na, osjećali kaštelani sokolački Ivan Uza i izvještajem. Očito navikao da su ova dva
Grgur Eten, kojeg zvaše i Etila. Stajali su mladića u stalnom ludovanju, kazuje on
oni ovdje, na vrh kule, i oslonjeni o sablje kako je još prekjučer došao izaslanik od
gledali kako se vojska bosanskog vojvode bihaćkog suca Stjepana s potvrdom da su
Hrvoja Vukčića Hrvatinića povlači pre- sav svoj dug izmirili prema Klokočanima
ma Privilici i nestaje prema Bihaću, koji i vratili im svu stoku koju proljetos, obi-
Bošnjaci držaše već mjesecima pa otud jesni i mladi, oteše od ovih čestitih ljudi i
navaljuju ovamo da im preotmu Sokolac. dotjeraše ovdje pod Sokolac. A oni se smi-
Tih godina kralj Sigismund Luksembur- ju i uzavrele svoje glave zabadaju u hlad-
ški, koji im lično na čuvanje povjeri ovaj nu vodu i burljaju odozgo mjehurovima,
grad, otimaše se za ugarsko prijestolje s kao da hoće sucu Stjepanu poručiti da se
rođakom Ladislavom Napuljskim, uz ko- evo hlade i da se ostavi tih stvari dok se
jeg bijaše bosanski kralj i sva bošnjačka ne završi ovaj rat i mrski Hrvoje otjera iz
vlastela pa navirahu ti nevjerni Bošnjaci Bihaća i od Une. Zna cijeli kraj da će se
od Bilaja, i od Krupe, i od Bišća, odasvud. Uza i Etila svaki put pokoriti sučevoj pre-
A oni, i Uza i Etila, viču za njima koliko sudi i vratiti oteto blago, kao što zna da će
ih grlo nosi da će od sokolačke zidine po- svaku kravu koju su prisvojili, ugojenu i
lomiti zube, jer ovaj grad niko, čujete li, mljekovitu, zamijeniti sa suhom bušom
niko, otkad postoji pamćenje, zauzeo nije. i otud taj smijeh što se odbija od vodeni
Njihov glas ječi dolinom, odbija se od čelo prah koji iskri na posljednjim odbljescima
Grmeča i vraća niz Unu i dugo se njiše nad zalazećeg sunca dok ih historija zauvijek
Ripačkim klancem. ispisuje iz svojih knjiga.
Zadihani od cjelodnevne trke po drve- Nije prošlo ni pune tri godine, a njih
noj platformi koja opasavaše zidine odmah više nema, ni Grgura Etile ni Ivana Uza.
STAV 22/10/2021 61