Page 63 - STAV broj 346

kojih su se ranijih godina Turci penjali,
ne mogavši tornja osvojiti, valja povisiti
i na njem napraviti erker za stražu.” Zna-
čenje riječi erker nalazimo u Pojmovniku
utvrdnog graditeljstva Martine Matijaško,
hrvatske arheologinje i profesorice povi-
jesti. Ona piše da je riječ erker njemačkog
porijekla, a njome se označava “drvena
ili kamena konzolna prigradnja na vanj-
skom zidu kule ili bedema; mogu tvoriti
mašikule ili služiti za kontrolu okolnog
prostora, za zahode ili slično”.
Glas o neosvojivosti obavijao je Soko-
lac sve do godine 1592, kada Bihać pade u
ruke Osmanlijama. Prije toga jurišahu na
njega bezuspješno i Sivaš-paša, pa, bije-
san, popali cijelo Golubićko polje, i kape-
tan Atlagić, koji dođe sa svih dvije hiljade njegova kula ne zape za oko pravom zalju-
hlivanjskih gazija, i mnogi drugi. Tek kada bljeniku u stare krajiške gradove. Bio je on
pod naletima Hasan-paše Predojevića puče načelnik Bihaćkog okruga i grof, a zvao se
odbrana Bihaća, tad i posada Sokoca, koji Lothar von Berks. Ostat će poznat po tome
je bez Bišća bio samo slijepo crijevo, iza- da je od krajiških begova Beširevića, koje je
đe iz grada i pobaca arkebuze, samostrele Omer-paša Latas prognao u Istanbul, kupio
i sablje. Kazuje se da su se Bošnjaci viteški Ostrožac i u njemu sagradio srednjovjekovni
ponijeli prema njima. Priča se da su mno- zamak koji i danas, visoko nad Unom,
gi od njih ostali na zemlji svojih predaka izniče iz zelenih krošnji stoljetnih boro-
ovdje, oko Sokoca, i da je među njima bilo va. Ostala je iza njega još i bronzana bista
i Nijemaca i da neki prijeđoše na islam, a koja kupi prašinu negdje po cazinskim
drugi ostadoše u katoličkoj vjeri i da nji- podrumima i ostala je priča kako je toliko
hovi potomci i danas žive u selima oko bio zaljubljen u Unu da je se jednostavno
Bihaća i u samom gradu. Prije 120 godina nije mogao nagledati. Taj je, vele, svakog
Radoslav Lopašić zapisa ovako: “Sokolčani dana duž njenih obala iz Ostrošca kočijama
imadu i danas neke osobite starinske svoje putovao do kancelarije u Bihaću. A prazni-
običaje, kojih ne ima drugo muhamedov- cima i nedjeljama dolazio je ovamo. Među
sko stanovništvo u okolini.” Više od 300 narodom se šaputalo da je, kao opčinjen,
godina oni živješe u miru i u berićetu jer satima znao presjediti na stolici koju bi
unska dolina bijaše plodna i darodavna. za njega razapeli baš ovdje na istom ovom
Tri vijeka ratovi bijahu daleko od Sokoca, mjestu gdje su današnji obnovitelji ovog
a mala gradska posada se strahovito dosa- grada razapeli ove velike drvene ležaljke, i
đivaše. Hamdija Kreševljaković piše da je bez riječi, zblehnut kao dijete, pijuckajući
cijelog perioda osmanske vladavine bio važ- limunadu, gledao bi kako niz Golubićko bradvilja i ostalog dunđerskog alata. Berks
niji grad Ripač, dolje, u dolini, na unskim polje, bjelasajući se s vremena na vrijeme bi tih dana svako popodne prvo svraćao
adama, nego Sokolac, pored kojeg nikakvi između gustih vrbovih krošnji, gmiže Una, ovamo da vidi kako napreduju radovi, da
putevi nisu prolazili. Kreševljaković je iz svraća u Bihać i onda nestaje u kanjonu nad zaviri u svaki detalj, da još jednom opo-
popisa od 1833. iščitao da su u gradu bila kojim se bijele brekovačke kule. mene dunđerske šefove da sve mora biti
svega dva topa i 12 nefera. Kada je dovršio zamak na Ostrošcu, kao iz vremena kada je ovaj grad građen,
U naredne 44 godine, od poraza Huse- skupi Berks novac i za obnovu Sokoca. da ih priupita fali li im šta, pa bi tek onda
in-kapetana Gradaščevića do dolaska au- Uskoro sokolačke zidove i kule obujmi- kretao kući, u zamak, na Ostrožac, nalazeći
strougarske uprave, bio je Sokolac strašno še skele sa svih strana, a Golubićku doli- svakodnevno u sebi srce srednjovjekovnog
propao i vrag sami zna šta bi bilo s njim da nu ispuniše udari dlijeta, čekića, sjekira, plemića i misao kako je svojim rađanjem
promašio vrijeme. Godine 1898. radovi
bijahu završeni i Sokolac se zabijeli kao
Prije 120 godina Radoslav Lopašić zapisa: “Sokolčani imadu i da nanovo izranja iz vremena mitskog,
danas neke osobite starinske svoje običaje, kojih ne ima drugo kada ga je podigla Dobrašinova kći Soka.
Narod, a posebice austrougarski činovnici
muhamedovsko stanovništvo u okolini.” Više od 300 godina i časnici iz Bihaća, iz Cazina, iz Kladuše
oni živješe u miru i u berićetu jer unska dolina bijaše plodna i Krupe, iz Petrovca i Ključa, pa čak i iz
Karlovca i Slunja, iz Travnika i Sarajeva,
i darodavna. Tri stoljeća ratovi bijahu daleko od Sokoca, nahrnu ovamo da se nauživa ljepote. Kažu
a mala gradska posada strahovito se dosađivaše. Hamdija da je tada došao na ideju da uspostavi si-
stem naplaćivanja i da je zaposlio nekoli-
Kreševljaković piše da je cijelog perioda osmanske vladavine ko ljudi, rasporedio ih u smjene, obukao
bio važniji grad Ripač, dolje u dolini, na unskim adama, nego u srednjovjekovne haljine i postavio na
ulaz – svako ko je htio da se popne na kulu
Sokolac, pored kojeg nikakvi putevi nisu prolazili. prvo je morao platiti. n

STAV 22/10/2021 63