Page 69 - STAV broj 346

KRIVO SRASTANJE

San o uhljebljenom stoličnjaku
SVE TREBA I MORA

IMATI SVOJU MJERU

Putovanja već godinama sanjam. Zapravo, nisu to putovanja u pravom
smislu riječi. Naprosto se, kao da sam s neba sletio, nađem u određenoj
državi, gradu, selu, osluškujem kakvim jezikom ljudi govore, ako ljudi ima,
pa tako i doznajem gdje sam doputovao. Nego, ima još nešto... Samo, malo
Piše: mi je, znaš, neugodno... Pomislit ćeš, bojim se, da sam, gluho bilo, s pameti
Sadik IBRAHIMOVIĆ skrenuo. Ali hajde de: katkad, dobri moj efendum, i budan sanjam.

– Šta sanjaš – nekad davno upita me Kad kažem da ne pišem ništa novo, malo strpjeti, jer, poentira stoličnjak, str-
neko učen i dobrohotan. da ne radim i da posao bilo kakav tražim, pljenje je ključ za sve u životu, a potom
– Svašta, a putovanja najviše. osupne se stoličnjak, usahne mu i osmijeh mi pruži ruku, okrene se i ode, kao da ga
– A, je li? To je dobro. od uha do uha, zamisli se, napuči usne, nikad nije ni bilo.
– Da. Putovanja već godinama sanjam. klima glavom, ama tako to uvjerljivo radi Eto, moj efendum, baš ovakve snove
Zapravo, nisu to putovanja u pravom smislu da bi svako ko takvu nesortu ne poznaje ponekad budan sanjam.
riječi. Nema tu nikakvog putničkog proce- zasigurno pomislio: Aha, evo ga, napre- – Halvetom se liječe takvi snovi. Uz-
sa, kretanja od tačke A do tačke B, usputnih gnuto razmišlja gdje da me uhljebi, sad gred, dobro ti je rekao taj što ga stoličnja-
impresija, saputnika, događaja, predjela kroz će i mobitel izvaditi, samo što nije, pa na- kom zoveš: strpljenje je zaista ključ i lijek
koje putujem. Ničeg takvog nema. Naprosto zvati nekog Muju, Hasu, Sulju i reći mu: za mnogo toga. Zato, strpi se.
se, kao da sam s neba sletio, nađem u određe- “Slušaj, evo mi jednog jarana kod mene. – Vrlo rado, ali kako? Šta sa životom
noj državi, gradu, selu, osluškujem kakvim Pametan, dobar, obrazovan, o sebi, pri svagdašnjim? Računi, školovanje djece,
jezikom ljudi govore, ako ljudi ima, pa tako i sebi, pa odmah kakvo mjesto da mu na- sekiracije, belaji...?
doznajem gdje sam doputovao. Nego, ima još đeš, ali ne bilo šta, kažem ti, obrazovan – Treba biti hrabar da bi se živjelo. To
nešto... Samo, malo mi je, znaš, neugodno... je i fin čovjek. Eto, tako. Za pola sata je je naprosto tako. I, de, živ bio, napravi
Pomislit ćeš, bojim se, da sam, gluho bilo, s kod tebe, pa se dogovorite.” nam novu kahvu, ova je potanka i blju-
pameti skrenuo. Ali hajde de: katkad, dobri Eto, upravo to bi pomislio onaj ko ta- tava, ništa ne valja.
moj efendum, i budan sanjam. kve ne poznaje. Ustadoh i pođoh u kuhinju. U pravu
– Da čujem! Ali ja ih u dušu znam i znam da se iza je, ova je zaista i potanka i bljutava, sla-
– Evo! Hodam tako ulicom i naletim napučenih usana i napregnutog razmišlja- bu sam mjeru odmjerio kad sam je pra-
na kakvog stoličnjaka... Eh, sad, možda nja krije nešto drugo: prigodna teološka vio, u njegovoj se kući jaka kahva pije,
je ovo pregrubo i... Mogu li ih, s tvojim sentenca o iskušenjima i strpljivosti kojom tri supene kašike u šerbetnjak idu, dvije
dopuštenjem, tako nazivati? se iskušenja nadvladavaju. No, muka je su malo, a četiri puno, sigurno sam dvi-
– Možeš. što stoličnjak o teologiji pojma nema, a da je kašike stavio kad sam je pravio, a sad,
– Dakle, naletim na kakvog utjecajnog mu je snažan dojam ostaviti: nije njemu evo, tri kašike u šerbetnjak stavljam, po-
i dobro uhljebljenog stoličnjaka, pogledi ni do mene, ni do mog uhljebljenja, na- lahko prelivam proključalom vodom, pa
nam se susretnu, u tih nekoliko sekundi preže se, jadan, ne bi li se kakve priklad- najednom krasno zamirisa nova kahva, a
grozničavo razmišljam kako da ga izbje- ne mudrosti dosjetio ili barem narodne meni sinu kako sve ima svoju mjeru da
gnem, ali teško, ne uspijeva mi. Doduše, izreke, bilo čega, jer zna stoličnjak da ga bi ičemu valjalo i koristilo. Ničeg prema-
katkad i pokušam, pa, kao, razgledam izlo- izrečena mudrost ni na šta ne obavezu- lo i ničeg previše u životu ne bi trebalo
ge ili listam novine na trafici, ali džaba, je, ništa ne košta, dok je poziv telefonom biti, bljesnu mi nova misao, naoko ba-
ne da se prevariti stoličnjak, zastaje, tapše ipak obaveza, trošak, napor, žrtva, pa kad nalna, a, bogami, osjetih, itekako podu-
me po ramenu, okrećem se, glumim izne- se smišljajući odgovarajuću sentencu na- boka, pa zaustih isto to i mom učenom
nađenost, on razvlači osmijeh od uha do muči, naklima glavom i ničeg pametnog prijatelju da kažem, a on, kao da mi čita
uha, selam naziva, za zdravlje me pita i za ne dosjeti, razvuče ponovo osmijeh od uha misli, staračkim i od duhana prozuklim
kućnu čeljad pita, kako su i kako u školi do uha, potapše me po ramenu i, najmu- glasom doviknu:
uče, a zanima ga i to pišem li nešto novo drije što može i zna, kaže kako će i mene – E, ta ti je dobra! I, samo da znaš, sve
i, pride, onako usput, radim li negdje. dragi Bog obradovati, samo se moram još treba i mora imati svoju mjeru! n

STAV 22/10/2021 69