Page 60 - STAV broj 159
P. 60

DRUŠTVO

Anera Kuranović-Topčić i njen “Put satkan od straha”

O bolu odrastanja
bez oca

 Piše: Alma ARNAUTOVIĆ                         Na oca Amira Topčića, koji je ubijen tokom genocida u julu 1995.
                                               godine u Srebrenici, Anera, koja je tada imala četiri godine, ima
Ratne traume i kod onih koji se                tek nekoliko jasnih sjećanja. “Volio je moju kosu i igrao se njome.
          dobro ne sjećaju rata izlaze na      Stavio bi me u krilo i govorio da imam lijepu kosu i da je nikada
          površinu, grebu i paraju po duši     ne bih trebala odrezati”, prisjeća se Anera Kuranović-Topčić
          i 23 godine nakon genocida po-
 činjenog nad Bošnjacima u Srebrenici.             Porodica Topčić porijeklom je iz Vla-       kroz šta su žene tada prolazile i kakve su
 Anera Kuranović-Topčić (26) napisala je       senice. Spletom okolnosti, prije početka        odluke morale donositi.”
 knjigu pod naslovom Put satkan od straha      rata zatekli su se kod rodbine u Srebre-
 o godinama koje su obilježile suze, tuga,     nici, odakle je Anerina majka. U Srebre-        ODRASTANJE UZ NENIN PLAČ
 povlačenje, depresija i anksioznost.          nici su i ostali jer se nisu mogli vratiti u
                                               Vlasenicu. Tada su još naivno vjerovali             Po dolasku u Tuzlu, ondje su već bili
     Ona smatra da se u javnosti ne go-        da bi u Vlasenici, među svojim komšija-         djed Ragib i nena Hiba, roditelji Aneri-
 vori mnogo o emocionalnim patnjama            ma, bili sigurniji, iako se u to vrijeme i      nog oca Amira. Djed je radio noću, čuvao
 porodica ubijenih i bolu koje nose gene-      na području vlaseničke općine dešavalo          je objekte, a kada je Šeća stigla s djecom,
 racije koje su odrastale skoro se i ne sje-   etničko čišćenje, ubistva, premlaćivanja        svi su živjeli u podstanarskoj kućici povr-
 ćajući svojih roditelja. Primjećuje da se     i silovanja djevojčica i žena, formiranje       šine 30-ak kvadrata.
 aktivnosti uglavnom svode na statistike       logora Sušica...
 o broju i prebrojavanju žrtava, grobnica,                                                         “Nakon našeg dolaska u Tuzlu, svi su
 o identifikacijama i dženazama.                   Narednih godina u Srebrenici preživjeli     bili uplakani i tužni i svako je vodio borbu
                                               su glad i gotovo svakodnevna granatiranja.      sa samim sobom onako kako je mislio da
     Na svog oca Amira Topčića, koji je ubi-                                                   je najbolje. Tokom mog odrastanja uvijek
 jen tokom genocida u julu 1995. godine u          U julu 1995. godine Anerin otac Amir        su me pratile i pritiskale tuge. Rasla sam
 Srebrenici, Anera, koja je tada imala četiri  odvojen je s ostalim bošnjačkim muškarci-       i odrastala okružena tugom, uz nenu koja
 godine, ima tek nekoliko jasnih sjećanja.     ma, a majka je, iako s dvoje djece, odlučila    je stalno plakala, a koja me čuvala jer je
 Plašeći se da će s vremenom i ti kratki       bježati kroz šume prema Tuzli: “Najviše me      majka radila. Voljela sam plesati, ali kada
 odbljesci prošlosti izblijedjeti, Anera se    pogađa kada mi majka priča, a to sam čula       god bih pustila muziku, nena je isključi-
 skoro svakodnevno mislima vraća u tre-        i od drugih žena, kako su neke u trenutku       vala radio ili televizor. U našoj zajednici
 nutak kada se njen, po prirodi tih, blag i    beznađa bile primorane ostaviti svoju djecu.    ništa nije bilo kao kod drugih. Ničemu se
 miran otac, uz osmijeh saginje, pruža joj     Mama mi je pričala da sam mnogo plakala,        nismo radovali. Za Novu godinu ili rođen-
 ruke, uzima je i stavlja u krilo.             a ona me nosila i ostali su joj savjetovali da  dane kod drugarica bih vidjela ukrase ili
                                               me ostavi u šumi jer su se plašili da bi moj    svjećice i svi bi se prepuštali novogodiš-
     “Volio je moju kosu i igrao se njome.     plač mogao otkriti kretanje kolone, što je      njoj atmosferi kako bi barem na trenutak
 Stavio bi me u krilo i govorio da imam lije-  moglo biti tragično. Pomislite samo na to       zaboravili na rat, ali u našoj kućici je sve
 pu kosu i da je nikada ne bih trebala odre-
 zati”, prisjeća se Anera Kuranović-Topčić.

     Nasuprot ovom biseru iz prošlosti, za
 drugi kojeg se “sjeća” nije sigurna ni da
 li se dogodio.

     “Kada smo se rastajali, otac nam je
 prišao i rekao da idemo i da će nas naći
 kada se sve završi. Nisam sigurna da li
 sam takav rastanak zamislila na osnovu
 priča majke Šeće i starijeg brata Abdu-
 laha, koji je tada imao deset godina, ili
 se toga zaista sjećam, ali je to ‘sjećanje’
 toliko detaljno i realno da sumnjam da
 može biti plod moje mašte”, objašnjava.

60 22/3/2018 STAV
   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65