Page 61 - STAV broj 159
P. 61
“Kada smo se rastajali, otac
nam je prišao i rekao da idemo
i da će nas naći kada se sve
završi. Nisam sigurna da li
sam takav rastanak zamislila
na osnovu priča majke Šeće i
starijeg brata Abdulaha, koji
je tada imao deset godina, ili
se toga zaista sjećam, ali je
to ‘sjećanje’ toliko detaljno i
realno da sumnjam da može
biti plod moje mašte”
ne mogu da se opustim i da uživam. Kada
naiđe teži period u mom životu, ali i sret-
ni, kao kada sam završila fakultet, kada je
Bajram ili kada je nekom od nas rođendan,
uvijek postoji u meni nešto što me sputa-
va i ne dopušta mi da budem sretna, kao
da strepim od sreće i lijepih trenutaka”,
objašnjava Anera.
Dani djetinjstva u potpunosti su obi-
lježili njen život, a, plašeći se osude oko-
bilo u znaku tuge. Stariji su govorili da mi pojavljivali neki strahovi i lupanje srca. line, čak joj je i majka savjetovala da o
ne možemo ništa slaviti jer se Amir, moj Ako bi neko u društvu slučajno započeo anksioznosti “ne govori pred narodom”
otac, nije vratio. Jedan citat objašnjava ci- priču o Srebrenici, bivalo mi je veoma loše. jer je smatrala da okolina osobu koja ima
jelu moju knjigu: ‘Brzo sam rasla. Već slje- Znojila sam se i imala sam gušenja, pa sam psihičkih poteškoća ili zapadne u lošije
deći mjesec nisu mi mogle lakirane, crne objašnjavala zbog čega se tako osjećam, raspoloženje okarakterizira kao luđaka.
cipelice. Nisam samo brzo rasla, prebrzo što bi me još više potreslo. Bilo mi je za- U jednom momentu, kada je bila u
sam odrastala.’ To su različiti pojmovi, a ista loše. Kada sam nakon svih pretraga stresnoj situaciji zbog završnih ispita na
i drugarice u školi govorile su mi da sam otišla psihologu, dobila sam lijekove i sve fakultetu, Anera je počela pisati o onome
mnogo zrelija od svojih vršnjakinja, kao je krenulo nabolje”, prisjeća se. što je boli i tišti. Nije razmišljala o pisa-
da sam pet ili deset godina starija”, priča nju knjige, nego je, kaže, samo zapisivala
Anera Kuranović-Topčić. No, čim se malo oporavila, uslijedio je osjećanja, a na papiru je mogla iznijeti sve
novi šok: “Jednog sam se jutra spremala ono što joj je majka govorila da ne dijeli s
Kada je krenula u srednju školu, pri- za polazak u školu, kada je majci zazvonio drugima jer je to “sramota”.
sjeća se mučnog perioda. Počele su traume telefon. Javila se i, nakon što joj je neko “Kada sam majci kazala da ću objaviti
i tegobe za koje dugo nije znala rješenje. nešto rekao, skamenila se. Nisam znala knjigu, pitala me šta sam napisala. Kazala
šta je, mislila sam da se nekom nešto de- sam joj da sam sve napisala onako kako i
“Bila sam u depresiji i mnogo sam silo, da je neko umro. Pokušala je na neki jeste, a ona je samo šutjela, nije znala kako
smršala. Nisam znala šta se dešava, mislila način da mi kaže da trebamo dati krv za da reagira na to. Došla sam do stadija kada
sam da imam neku ‘fizičku’ bolest i išla identifikaciju očevog tijela. I tada, ali i me nije sram pokazati šta osjećam jer sam
sam na razna snimanja. Bilo je sve u redu. kada smo oca, prema želji cijele porodi- mislila da ću se ugušiti što moram kriti šta
Sve u redu, a ja i dalje gubim na kilaži, ce, ukopali u Tuzli, bilo mi je neopisivo mi se dešavalo. Na kraju krajeva, svako
strah me, plašim se i ne mogu ni u školi da teško, kao i svima u kući. Ja u Potočari- daje ono što nosi u sebi, odnosno neko će
se normalno ponašam jer su se iznenada ma nisam nikada bila, iako imam želju i o meni pomisliti ono kakva je osoba i sam.
voljela bih sama otići, ali majka smatra Oni ljudi koji u sebi ne nose osobinu da
“U našoj zajednici ništa nije da ja to ne bih podnijela. I majci je svaki nekog etiketiraju kao ludog, nego kao oso-
bilo kao kod drugih. Ničemu put bilo loše kada je išla, a išla je nekoli- bu kojoj treba pomoći, takvi nikoga neće
se nismo radovali. Za Novu ko puta, kada je ukopan njen brat i kada uvrijediti ili poprijeko pogledati”, uvjere-
godinu ili rođendane kod su pronađeni rođaci. Uvijek bi se vraćala na je Anera Kuranović-Topčić.
drugarica bih vidjela ukrase ili toliko potresena da je po mjesec-dva bi- Kaže da bi bila veoma sretna kada bi
svjećice i svi bi se prepuštali vala, što se kaže, kao otrovana.” njena knjiga barem jednu osobu koja ju
novogodišnjoj atmosferi kako pročita, a u sličnoj je situaciji, ohrabrila
bi barem na trenutak zaboravili Anera je završila Pravni fakultet, ali da potraži stručnu pomoć: “Te bolesti i
na rat, ali u našoj kućici je sve još joj se nije ukazala prilika ni da odradi stanja nisu sramota. Duže od 20 godina
bilo u znaku tuge. Stariji su pripravnički staž kako bi stekla uvjet za sam pazila pred kime ću šta reći o svojoj
govorili da mi ne možemo ništa polaganje pravosudnog ispita. Prošle se anksioznosti, ali čovjek se mora suočiti s
slaviti jer se Amir, moj otac, godine udala i muž joj je, uz majku i bra- onim što mu Bog da, prihvatiti to, tražiti
nije vratio” ta, velika podrška. rješenje i ne misliti o tome šta će neko reći.
Kada se problem podijeli s nekim, sve je
“Ali i dan danas sam ostala učahurena, uvijek lakše.” n
jer, ako izađem negdje na kahvu s druga-
ricama i ako je muzika malo glasnija, loše
se osjećam. Imam neku krivicu i nikako
STAV 22/3/2018 61
