Page 64 - STAV broj 159

vidio je ono što drugi nisu, novu veliku pri- Na ovom prostoru nastala je balada Hasa- kojih dah zastaje, čovjek poželi da sjede,
liku za Bošnjake u trenutku kada se veliki naginica, i ona je otišla po butum dunja- da predani, da gleda ono što danas butum
broj odlučivao na muhadžirluk u Tursku, luku, i neka je, ne treba je žaliti, ne tre- dunjaluk dolazi da gleda. Da gleda Kra-
kada je vladalo beznađe, s razlogom ili bez ba žaliti pjesmu, a i kulturno-historijsko vicu, da gleda Koćušu, da se divi i ibre-
razloga, a još tuđina kao opcija. Prošlost blago Bošnjaka, što dijelom obnovljeno, tom ibreti kolika i kakva to sila, koliko
nikad ne završava, voli se vrtjeti u krugo- što dijelom otišlo. Otišao je u bespovrat je i kakvo je to zlo, kakva i koliko dubo-
vima, ili barem da poput pjesme rimuje; i lijepi dvor ljubuškijeh kapetana. Samo ka nevolja natjera insana da ostavi takvu
nekad i sad. Gdje drugi vidješe opasnost, ga još stara fotografija i poezija njeguje i ljepotu? Radi čega, gdje i kuda? I nikako
on prepozna priliku, znanje i dobro, to je čuva. I kao što je Zijo pred smrt, tako i da se okrenemo, da pogledamo unazad...
odlika plemenitih ljudi. Mehmed-begov sin Riza-beg, dan prije Zamandalili smo vrata, zvekirom se uri-
smrti, zapisa: jetko kuca, izgubili smo kalauz i kao ne-
Tako, očinski savjetuje, a ja te riječi kad na Istok danas pravac Zapad, a kome
prenosim, osjećam, navodim kao da su Tamo gore na brijegu Bosna, tome dosta.
moje vlastite, a nisu: “Žalibože da su neke Viš šipkovih onih grana Zaborav polahko uzima danak, ne
prazne glave svoju lijepu domovinu osta- Tu su bili nekad žuri, vrijeme ide u njegovu korist, a jest
vile i hidžret učinile, to jest iselile se u Dvori ljubuškijeh kapetana da je insanski prepustiti mu se, a jest da
tuđi svijet. Od toga većeg belaja i muke na A sad se ori, ruši je u njemu katkad i milost Božija – a jest
svijetu nema, s takvim postupkom nit su Sve je bilo, sve je prošlo da je u njemu i propast. Ali, eto, neka se
sebi neku korist načinili niti mjestu gdje U zemanu tako došlo zna, da još jednom otrgnemo od zabora-
su se naselili. Za malu stvar i bez teške Ni odžak se više ne puši. va, da mu se narugamo i da se sjetimo:
muke ostaviti vlastiti zavičaj i u tuđinu I baš je u tome napuštenom odžaku i Kako su višnje, kao nigdje na svijetu,
otići, to je baš veliki grijeh, to neće učiniti ognjištu čudo, jer Bog bijaše izdašan da- ujedno slatke i ujedno kisele u Vitini. U
rodoljub. Ne dao Bog da je ikakva teška rujući ovaj kraj prirodnim ljepotama – od Vitini i u Ljubuškom. A moglo bi se isto
muka, treba donekle pretrpjeti, boriti se, reći i za druga mjesta po zelenoj Bosni i
nastojati da tu muku od sebe odbijemo, po kamenoj Hercegovini... n
a ne odmah odlučiti se na iseljenje. Naš
je Poslanik rekao: ‘Hubul vatani minel
iman.’ To znači: Ljubav prema zemlji dio
je vjere. Znamo kako je onome koji dođe
u tuđi svijet: ‘I psi laju više na tuđinca,
nego na svog najvećeg krivca.’”

Mnogi ga ne poslušaše, digoše ruke u
zrak, prepustiše se ravnodušju i pogub-
nim izborima. A neće ni danas, a nije da
nemaju razloge i nije da ih treba osuditi
– to bi bilo kao da lajemo na same sebe –
jer i najtvrđi kamen kad se pokrene i malo
ga dijete može valjati. Danas je malo be-
govih Ljubušaka u Ljubuškom i u Vitini,
može se moliti Bogu da se ne zatre i ono
malo što je ostalo, a može se i pomoći, bez
njih bi bila golema tuga i golemi jazuk.
Po kršu i polju ostala bi još mezarja pra-
djedova, oni nigdje ne idu. A odavde se
uvijek u svijet išlo zbog različitih povoda.

64 22/3/2018 STAV