Page 71 - STAV 114 11.05.2017

STAJALIŠTA

APOKRIfNI fRAZARIJ
U knjigoveznici koja tu nikad nije bila

stužilo

mu se u snu

Kao ko zna koliko puta dotad, uđoh u mali sokak. Nasred sokaka
Piše: stoji sjena s nečim opasno podignutim iznad glave. Stoji kao da me
irfan horoZović čeka. Lik poput onog u anegdoti: obrve do brkova, brkovi do brade,
brada do pupka, a u ruci... Ne znam znam li ga, a on se najednom
preobrazi i umekša kao da me poznaje

ikad ne znaš gdje će se dogodi- Kao da sve vidim, a opet spavam. Skočim – Ne znam ni sam. Ne znam o čemu sam
ti priča. Gdje ćeš je čuti ili se i uhvatim ovo, ne znam ni sam šta je. mislio prije nego utonuh u san. A možda i
naći u njoj, neočekivano. Jed- – Sobna lampa, bolan. Sad mi se razbi- nije važno... Bi šta bi. Možda ima nešto o
Nnostavno te obuhvati i ne mo- strilo u glavi. Poteška je. Kao bat. tom u ovoj knjizi?
žeš se odbraniti. Niti izići iz nje. – Zato sam je i ponio. I pruži mi lijepo ukoričenu knjigu. Na
Neki bi kolekcionar pažljivo zapi- – I šta si vidio – mene? Umalo me nisi kožnim koricama bila su dva-tri kamena.
sao ta mjesta, istražio sve u vezi s nji- udario. S tom priručnom topuzinom... Draga ili poludraga. Neka svjetlost treperi-
ma i pokušao objasniti o čemu je tu – Nisi ti taj. Vidio sam ja koga valja la je u njima. A unutra, kad otvorih knjigu,
ustvari riječ. udariti. rukom pisani tekst, vrlo lijepim pismom, i
stav.ba
A onda, kao u ponovljenom snimku, u – I šta ti hoće ukrasti? crtež nas dvojice kako sjedimo pokraj sob-
čaršiji, iznenadni sumrak. Ne znam kako – Sve. Svašta ima u mojoj radionici... ne lampe.
sam se tu zadesio. Sve se čini poznato, – Vrijedno je? – Kakva je ovo knjiga, Džemale?
gotovo prisno, a ipak ne znaš zašto si tu. – Bezbeli. – Ne znam, neki ljetopis...
Jedan od onih trenutaka koje ne možemo Stužilo mu se. Osjećaj tjeskobe zbog – Ko ga je pisao?
sebi objasniti. nečega što će se dogoditi. – Ne znam ni to. Kao da se sama piše...
Kao ko zna koliko puta dotad, uđoh u Šta tuga ima s tim?! – Nikad to nisam čuo.
mali sokak. Nasred sokaka stoji sjena s ne- – Znam li ja tebe? Netremice me je gledao. Naviklim prsti-
čim opasno podignutim iznad glave. Stoji – Naravno da me znaš. Samo se dugo ma popravi brkove, a onda ih spusti niz bra-
kao da me čeka. Lik poput onog u anegdo- nismo vidjeli. Jednom sam ti uvezao novin- du. Bio je to neki govor koji nisam razumio.
ti: obrve do brkova, brkovi do brade, bra- ske izreske koji nikad nisu izišli kao knjiga. – Možda je i tvoju stuženost napisala. I
da do pupka, a u ruci... Ne znam znam li – Da, to je jedini primjerak romana koji te pljačkaše, koji su se možda uplašili i po-
ga, a on se najednom preobrazi i umekša je izlazio u nastavcima. Lijepo si ga uvezao. bjegli. Naravno, ni za to nikad nisam čuo.
kao da me poznaje. Ti si Džemal. Džemal knjigovezac. – Niko nije. Pročitao sam je, uvezao
– Otkud ti? – Mudželit Džemal. Tako me zovu. i načinio korice što sam bolje znao... kad
– Ne znam ni sam. – Nisu ovdje mudželiti. sam je ponovo otvorio, unutra je bila dru-
– Čuo si? – Ništa nije na svom mjestu. ga knjiga. Neprepoznatljiva. Zato je stalno
– Šta? – Da, aščije su u bravadžiluku, bravari nanovo čitam i potom uvezujem. Kao da je
– Kako šta? Svi znaju. u aščiluku, sahadžije... to knjiga mog života i svih onih koji moj
– Znam onda i ja. – Šuti, šuti. Mogli bi se dosjetiti... život dotaknu... Svi imaju svoju knjigu, ali
– Znam da znaš. – Zar bi neko krao knjige? jedino je mene zapalo da je i uvežem. Uve-
Pomislio sam kao da je to već viđeno. – Kakve knjige? Oprema je njima važ- zani život, zamisli. Nije to jednostavno,
Inače mi je taj sokak bio posebno mjesto. na. Zlato i dragulji. mudželitaj se koliko hoćeš.
Kolekcionar bi ga sigurno zapisao i poku- – T o je već druga stvar. – Sanjam li? – pomislih, nesvjestan da
šao analizirati. – Nije to druga, nego prva stvar. Hoćeš sam to i izgovorio.
– Šta ti je to u ruci? li malo ući? – Ne, ti pišeš priču.
– Zar ne vidiš? Dok smo ulazili u mirise ljepila, boja Stojim u malom sokaku na čaršiji i ne
– Vidim, ali ne znam šta je. i knjiga, vidio sam da na buzdohanu stoji mogu se načuditi. Kao da sam se upravo
– Ništa. sijalica. I zasvijetlila je, uskoro potom, kao probudio. Poput priviđenja sam. Pust je
– Kako ništa? misao, kad ju je spojio i uključio. Smijala sokak. Mandali podignuti. Samo natpisi
– Bio sam malo umoran, nešto mi se nam se ta misao sve dok on ne stavi na nju iznad radnji svijetle. Nijedna od njih nije
stužilo, znaš, i usnio sam. Najednom u abažur nalik na okruglu knjigu. knjigoveznica. Ne sjećam se da je tu ikad
snu vidim kako dolaze da me opljačkaju. – Šta se tebi, Džemale, stužilo? bila. n

STAV 11/5/2017 71