Page 69 - STAV 114 11.05.2017

STAJALIŠTA

UOčI PETKA
Priče strave i užasa (1)

braćo, s nogu

me Pojedoše

Odmah znade da se to ljubovićka bratija vraća iz kafane i ne bi mu
drago da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš najprikladnije da
pored seoskog mezarja trijezna efendijska glava zanovijeta u po crne
noći s pijanim ljubovićkim guzicama. Mogu ga natjerati da pjeva s njima,
Piše: mogu ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer ezan, mogu mu, eto,
Samedin KADIĆ opaliti čvoku. I odluči da se skloni s puta, pa začas preskoči ogradu,
iako prilično otežao od mevludskog variva, i nađe se na sigurnom – na
mezarju, na svom, hajmoreći, povremenom radnom mjestu

žemi B., čuvenom kavgadžiji iz u bunde kao ježevi i baš je lijepo za gleda- je na vrhu imao neku imitaciju ahmedije,
tarčinskog kraja, ne dohaka ni ti iz ove udaljene perspektive sveznajućeg čalme ili nečeg slično uzvišenog.
pajser, ni ljuta čakija, ni sifilis, pripovjedača tako pitoreskan prizor. Nije Odozdo je bratija sporo išla. Hasib-efen-
Dni rakija, ni metak iz zasjede, ni Hasib-efendija puno vazio, malo gene- dija osjeti kako mu zebu bubrezi i bi mu
ni spavanje u jarku, ni djevojačka kletva, ralno o Božijoj milosti, malo o pristiglim krivo što nije ponio onaj prsluk kojeg mu
već mu dohaka najtrivijalniji, najbezazle- računima za struju u mejtefu, sve u sve- je žena danas s vrata bacala. Kad dođoše
stav.ba
niji infarkt srca. Zaboljelo ga u grudima mu: vrlo rutinski. Na kraju krajeva, svi do mezarja, zaustaviše se i počeše nešto
jednog samog po sebi grudobolnog i od- smo mi taoci svojih djela. galamiti baš prema njemu. Hasib-efendi-
vratnog februarskog akšama, spopala ga Istu je večer Hasib-efendija imao ja se u prvi mah začudi kako su ga uočili
muka u želucu, krenuo se preznojavati, mevlud u Ljubovčićima. Poslije, kako iza ovako velikog nišana, u ovoj zakrivenoj
i za pola sata već je bio na svom ahiret- to ide, ostao na večeri, pa odsjelio poslije džombi, ali ubrzo razaznade da se to oni
skom odredištu. Tako to ide u ovom rera- večere, malo opuštanja nakon predanog ne obraćaju njemu već rahmetli Džemi.
zvezivom životu, čisto da se isplačeš nad mevludskog ceremonijala, hihihi-pihihi, Prijetili su i psovali, smijali se i likovali,
svim tim dubokim simetrijama i jeftinim pa krenuo kući kroz tavnu noć bez ijedne sve mu sasipali direktno u grob, sve ono
paradoksima: prođeš kroz žestoke bitke, zvijezde. Nije imao ni fenjera, ni baterije, što se godinama kupilo.
izbjegneš šume granata i umreš od grane, čak ni štapa, već zabacio ruke za leđa kao “Hajd sad ustani, majku ti tvoju!”
od, takoreći, lista. Događa se, naravno, i starac koji svijet ne vidi ni dobrim ni zlim, I nešto se tada slomi u Hasib-efendiji,
obrnuto: odživiš svoj vijek mirno izbjega- nego samo čudnim. Kad naiđe pored me- probudi se u njemu nekakav moralni im-
vajući leptira da ucviliš, a pogineš u par- zarja, baš onog mezarja gdje je danas vazio perativ i viknu iza onog nišana koliko je
ku od terorističke bombe. Ukratko, nema na Džeminoj dženazi (Bog ga ubio ako se mogao: “Hoću li sam ili ćemo svi?”
smrti bez edžela dana. mogao sjetiti šta je ono govorio), učini mu Šta je poslije uslijedilo, možete i sami
Niko se nije nadao da će tarčinska se kako iz suprotnog smjera dolazi neka- pretpostaviti. Fijuk vjetra i miris mokre
kafanska scena tako iznenada ostati bez kva skupina, sve bučnija i bučnija. Stade, klekovine, zveket čizama i lomljenje granja
svog kralja. Pogotovo se tome obradovaše zagleda se malo bolje, oslušnu malo du- i neka nestvarna ljudska vriska pomiješaše
pijanice koje je Džemo u posljednje vrije- blje i prepozna jednu staru pjesmu iz svoje se kroz ovu groznu noć u jednom izrazu
me tukao kao šugave pse. Što tiši bijahu za mladosti. Odmah znade da se to ljubović- iskonske strave. Bratija se učas rasu niz
Džemina života, to im radost sada bijaše ka bratija vraća iz kafane i ne bi mu drago drum: kad je živ bio onako gadan, kakav
bučnija. Uh, baš je Džemo bio ljute krvi da se susreće s njima, sada i ovdje, nije baš je tek mrtav! Svi su bili pobjegli, samo je
posljednjih mjeseci, iz čista mira nasrtao najprikladnije da pored seoskog mezarja najpijaniji među njima, Hamica (poznavao
na ljude kao bijesan pas, kafana se počela trijezna efendijska glava zanovijeta u po je Hasib-efendija tog fićfirića, kod daidže
prazniti, nije se moglo normalno sjesti za crne noći s pijanim ljubovićkim guzicama. mu noćas bio na mevludu), ležao ispružen
sto a da ne strepiš i čekaš kad će budali Mogu ga natjerati da pjeva s njima, mogu na drumu, mlatarao rukama i ječao:
prokuhati u glavi, kad će ga jamiti luda. ga zamoliti da im nešto prouči, naprimjer “Braćo, čekajte, s nogu me pojedoše!”
Ali, i to bi i, evo, prođe. ezan, mogu mu, eto, opaliti čvoku. I od- Dok su seoski mangupi bježali, Džemo
Dženazu mu je klanjao Hasib-efed- luči da se skloni s puta, pa začas preskoči je imao svojih problema. Lahko je kavgu
nija, jedan potpuni flegmatik kakvim su ogradu, iako prilično otežao od mevlud- zametnuti, ali je teško kavgi dževap dati.
ovi krajevi uvijek oskudijevali. Nije bilo skog variva, i nađe se na sigurnom – na Ali da je mogao ustati iz mezara da vidi
mnogo svijeta, nešto rodbine, dva-tri pri- mezarju, na svom, hajmoreći, povreme- ovu trku u njegovu čast, poljubio bi Hasi-
jatelja s posla mu i niko iz kafane. Puhao nom radnom mjestu. Smjesti se udobno u ba-efendiju u ruku bez obzira na onaj da-
je vjetar kao pred snijeg. Ljudi se uvlačili nekoj blagoj urvini iza velikog nišana koji našnji katastrofalno nepovezani vaz. n

STAV 11/5/2017 69