Page 48 - STAV broj 391

DRUŠTVO

Uz pješačke borbe i
agresorski avioni izveli
su nekoliko napada. Nisu
bombardirali položaje
odbrane, nego civilne objekte.

“Iščekivali smo napade. Oni su spora-
dično napadali, mi smo uzvraćali. Poku-
šali su jednom i kada smo im odgovorili,
vratili su se. Kasnije smo morali napustiti
položaje, jer su uspjeli ući u Dobošnicu
pa su otišli njivama i došli nam iza leđa te
smo jedno kompletno krilo povukli pre-
ma Kruševici. Bilo nas je stotinjak, a na
nas se naslanjala četa koja je išla prema
Površinskom kopu Šikulje. Nismo imali
informacija šta se dešavalo oko nas. In-
formacije su slabo dolazile. Do večernjih
sati bili smo na liniji, a nismo ni znali da
Dobošnica gori. Tek dolaskom policije i
nekih ljudi saznali smo da su neprijatelji
uspjeli proći i morali smo se povući jer
nismo mogli ratovati s onima iza leđa i
s ovima koji dolaze iz Dobošnice. Kada
smo se povukli na sigurnu teritoriju, oni
su počeli evakuirati Smoluću i činilo se
da im je to bio jedini cilj, da nisu imali
namjeru zadržavati se ovdje, gdje su po-
činili stravične zločine. Među prvima
sam sišao u Dobošnicu. Polahko smo sišli
prema liniji. Prvi dan smo otišli na brdo
Cerje, iznad džamije. Bili smo u izvidnici
cijeli dan. Vidjeli smo da nema nikakvih
dešavanja pa smo se postepeno vratili na
stare položaje, gdje sam ostao do počet-
ka 1993. godine, kada sam prešao u 212.
bosansku oslobodilačku brigadu”, ispri-
čao je Mujagić.
Organizatori obilježavanja 30. godiš-
njice stradanja u Dobošnici naglasili su
da je potrebno sjećati se zla, koje je vje-
čita kategorija na ovim prostorima i koje
nikada ne umire, nego se samo pritaji na
neko vrijeme, a onda ponovo bukne.
“Danas je dan kada se sjećamo inata i
ponosa, odluke koja je pokazala svo čudo
bosanskog otpora silama koje su kanile
uništiti jednu državu i jedan cijeli narod
u srcu Evrope krajem 20. vijeka. Vrijeme
u kojem danas živimo traži istu takvu od-
lučnost. Snagu da ustrajemo moramo crpiti
iz naših iskustava, primjera iz prošlosti.
Na to nas obavezuju životi onih koji su
BEGIĆI: DJED, OTAC I SIN taj put označili, a na to nas obavezuju i
oni životi koji tek dolaze. Čuvati i graditi
“Moj djed Zaim Begić, koji je imao devedeset godina, nije predstavljao nikakvu opasnost, državu Bosnu i Hercegovinu, domovinu
a ubijen je na kućnom pragu. Isto tako i njegov sin, moj amidža Mehmed Begić, koji je svih njenih jednakopravnih naroda, to je
imao oko sedamdeset godina. To su u vojničkom smislu bili beznačajni ljudi, ali ipak su naš jedini put”, poručili su organizatori
ih ubili. Osim njih dvojice, ubijen je i Mehmedov sin, Osman Begić, čiji posmrtni ostaci obilježavanja.
nikada nisu pronađeni. On se sve ove godine vodi kao nestao. Bio je vojnik, a prema in- Inače, oni koji su prije trideset godina
formacijama koje smo dobili, vraćao se u smjenu, ali nije imao informaciju da su ovi po- učestvovali u zločinima kao izvršitelji i
ložaji već pali. On je išao na liniju prema Smolućoj”, ispričao je Nermin Begić. njihovi planeri, ovih dana likuju i slave
tridesetu godišnjicu od “pobede”. n

48 2/9/2022 STAV