Page 51 - STAV broj 399
P. 51

na 20. april 1993, kada su mještani “sela   na selo Ahmiće, planiranom za naredni   iz vatrenog oružja. On i drugi pripadnici
          Gaćice bili upotrijebljeni kao živi štit u   dan”. Nakon toga, “odveden je u objekat   ‘Džokera’ su u donjoj džamiji u Ahmi-
          svrhu zaštite stožera HVO-a u hotelu ‘Vi-  poznat kao ‘bungalov’, gdje je bio smje-  ćima i oko nje postavili eksploziv, koji
          tez’”, u kojem se nalazio i Blaškić.   šten štab ‘Džokera’, antiterorističkog voda   su potom detonirali, razorivši džamiju.”
                                            IV bataljona Vojne policije HVO-a. Tada   Nekoliko dana nakon napada na Ahmi-
          NAPAD SLEĐA                       je pristupio ‘Džokerima’ i dobio naoru-  će, “negdje između 16. aprila i 1. maja
            Dva dana prije napada na Ahmiće, ka-  žanje i uniformu.” U zoru Bralo s “Džo-  1993, Bralo i jedan vojnik HVO-a zaro-
          zuje tačka 609 presude Kordiću i Čerke-  kerima” pješači do Nadioka i upadaju u   bili su 14 muškaraca, žena i djece, Musli-
          zu, “oko 15:00 sati u Vatrogasnom domu   kuću Osmana Salkića. Dvojica pripadni-  mana, iz porodice Salkić i porodice Meh-
          u Starom Vitezu održana je neformalna   ka “Džokera” pucaju i ubijaju Osmana i   meda Ćeremića”, koji su pobjegli nakon
          ceremonija obilježavanja godišnjice osni-  njegovu suprugu Redžibu Salkić, a Bralo   napada na Ahmiće i Nadioke. Poveli su
          vanja Armije RBiH koja je padala dan ka-  nožem ubija njihovu kćerku Mirnesu Sal-  ih prema Kaoniku, a onda su ih odveli
          snije. Mario Čerkez bio je prisutan na toj   kić. Nakon toga kreću prema Ahmićima.   na jedan proplanak u šumi i tu ih je onaj
          proslavi i rekao je da nikada neće doći do   Tamo je Bralo “podmetnuo požar u brojne   vojnik pobio, a Bralo je čuvao stražu, piše
          sukoba između HVO-a i ARBiH. Nave-  kuće bosanskih Muslimana, te pomagao   u Bralinom priznanju krivice. “Među tim
          čer 15. aprila predstavnici HVO-a i AR-  i podržavao druge u podmetanju požara   žrtvama, dvije su imale oko sedam godina,
          BiH su se zajedno pojavili na televiziji i   u drugim muslimanskim kućama. Povrh   jedna osam, jedna deset, jedna jedanaest,
          rečeno je da su svi nesporazumi riješeni,   toga, zarobio je jednog neidentifikovanog   jedna četrnaest, a dvije su imale oko še-
          uzroci sukoba otklonjeni i stanovništvo   odraslog muškarca, ispitivao ga te ga ubio   snaest godina.” (U Visokom je 1. aprila
          treba da ostane mirno.” “Međutim”, go-
          vori tačka 610 presude, “postoje direktni
          dokazi da je HVO na nizu sastanaka toga
          popodneva i večeri planirao napad sljede-
          ćeg dana. To je u svom svjedočenju izjavio
          svjedok AT koji je i sam imao viši čin u
          4. bojnoj Vojne policije HVO-a. Prema
          tvrdnji tog svjedoka, prvi sastanak bio je
          sastanak političkog vodstva. Održan je u
          kancelariji pukovnika Blaškića u hotelu
          ‘Vitez’, trajao je sat i po i na njemu je bio
          prisutan Dario Kordić. Svjedok sam nije
          bio prisutan, ali je vidio one koji su bili
          prisutni, npr. Ivana Šantića, Peru Skoplja-
          ka i Zorana Marića. (...) Zatim je održan
          drugi sastanak (koji je također trajao oko
          sat i po) u Blaškićevoj kancelariji, kojem
          su prisustvovali, između ostalih, Paško
          Ljubičić, Ante Slišković, Mario Čerkez
          i Darko Kraljević. Za vrijeme tog sastan-
          ka Paško Ljubičić je došao u kancelari-
          ju svjedoka u hotelu ‘Vitez’ i rekao mu
          da je na prethodnom sastanku donesena
          odluka da se ujutro napadnu Muslimani
          (zato što je uhvaćena poruka da će Mu-
          slimani napasti tog jutra) i da se utvrđuju
          pravci napada za jedinice koje će u tome
          učestvovati.”
            Paško Ljubičić, zapovjednik IV ba-
          taljona Vojne policije HVO-a, priznao
          je pred Sudom BiH svoju odgovornost
          za zločine počinjene tokom napada na
          Ahmiće, pokajao se što je prenio nare-
          đenje odobreno na sastanku političkog
          rukovodstva HVO-a od 15. aprila 1993,
          u kojem je stajalo da sve vojno sposobne
          muškarce treba pobiti, civile protjerati, a
          kuće spaliti, kao i naređenje “da ne smi-
          je biti živih svjedoka” te je osuđen na 10
          godina zatvora. I Miroslav Bralo priznao
          je krivicu, Haški tribunal ga je osudio na
          20 godina. Bralo je, kako to piše u činje-
          ničnim osnovama sadržanim u sporazu-
          mu o priznanju krivice, “uveče 15. aprila
          1993. pušten iz zatvora u Kaoniku pod
          uslovom da učestvuje u napadu HVO-a


                                                                                                   STAV 28/10/2022 51
   46   47   48   49   50   51   52   53   54   55   56