Page 55 - STAV broj 224

Njegova majka, kojoj su već ubili tri
sina i koja je imala još samo svog Adema,
zaplakala je i zapomagala za njim, ali to
Srbe nije puno diralo. Adema su odveli
i bio je više od godinu dana po logorima.
Vratio se sav izlomljen i istraumatiziran.
Nikako nije ličio na onog nekadašnjeg čo-
vjeka. Njegova majka imala je nešto ušte-
đevine i sve je to razdijelila samo da bi na
neki način spasila svoje dijete. Pored trojice
braće Vojnikovića, ovdje su ubijena i troji-
ca braće Zulića, mojih rođaka. Na mostu
su odvajali ljude. Jedne su odmah ubijali,
a jedne su slali u logore. I mene su htjeli
odvojiti zajedno s odraslim muškarcima,
iako sam imao samo 14 godina. Rekli su
mojoj majci da oni idu, a da ću ja doći za
Mujo i Ibrahim Begić njima, jer je most tobože opterećen i ne
mogu svi preći odjednom. Majka je tad
eksere kojim je bio zakovan. Njegove po- “Ostalo mi je urezano u pamćenju kad zapomagala, zgrabila me i rekla da nikud
smrtne ostatke nikad nismo našli, i to je su četnici tragali za našim komšijom Ade- ne ide bez mene i da me niko neće odvoji-
jedan od neriješenih slučajeva zločina u mom Vojnikovićem”, započinje svoje ka- ti. Eto, ja sam tako imao sreću i spasio se.
Ljutočkoj dolini. Muharem je ubijen na zivanje Vahid Zulić. “Njegova su tri brata Moja nane Ćamka Zulić nije tad bila
jedan specifičan način. Živ je razapet. Na- poginula ovdje u Orašcu, a on je jedini pre- s nama. Bila je veoma stara i ostala je kod
ilazio sam na različite slučajeve ubistava, živio. Bio je ranjen prilikom njihovog na- kuće. Došli su četnici i tražili da im nađe
ali na ovako nešto sam prvi put naišao. pada. Morao je sakriti da je ranjen, jer ako marke koje je sakrila. Ona, jadnica, nije ni
Poznat je još jedan slučaj razapinjanja žr- bi oni to otkrili, optužili bi ga da se borio znala šta su to marke, a niti je pare imala.
tve u Kozarcu, gdje su jednu ženu razapeli protiv Srba i to bi za njega značilo sigurnu Govorila je: ‘Nemam ja to, sine!’ Počeli
na vrata njene garaže i tako je ubijena.” smrt. Kad smo sišli na ovu livadu iznad su je svakako zlostavljati kako bi im dala
Od kule čuvenih begova Kulenovića Štrbačkog buka, čekali smo da prođemo. pare koje nema. Zapalili su je živu, a ona je
kliševićkih, uskim kolskim putem učesnici Njihovi srpski vojnici bili su maskirani i onako zapaljena izletjela iz kuće. Nasreću,
marša spustili su se u blizini Štrbačkog nosili su spiskove s imenima pripadnika pred kućom je stajala napunjena kanta s
buka. Prelijepo mjesto koje liči na istrgnu- rezervnog sastava policije. Tražili su da ti vodom koju je ona zgrabila, polila niza se
ti komadić dženeta. Svugdje samo ljepota ljudi izađu. Adem se sakrio kod matere, i tako ugasila vatru. Ali mučenja tu nisu
koja oduzima dah. U junu 1992. godine tako da je izgledalo kao da se radi o ne- prestala. Tukli su je, a onda je jedan od
ljepote Štrbačkog buka niko nije primje- kom dječaku, a ne o odraslijoj osobi. Oni njih iznio užarene mašice i stao je pržiti s
ćivao. Briga i strah su Bošnjake okupljene su kraj njega prošli nekoliko puta i čitali njima. Pržili su je po nogama i svukud po
na ovom mjestu spriječili da se dive bilo su njegovo ime. To je čula jedna stara žena, tijelu. Tjerali su je da ljubi usijane maši-
čemu. Jedina misao koja se tada vrzmala nane, koja je onako bez zlobe rekla: ‘Sine ce. Ni sam ne znam kako je preživjela, ali
njihovim glavama bila je: Šta će biti sad? Ademe, što se ne javiš, već te tri puta pro- uspjela je nekako kasnije doći u Bihać.
Preko uzanog visećeg mosta neki su pro- zivaju!?’ Njegova majka je govorila: ‘Nije Bila je sva iznakažena od mučenja. Kasni-
našli svoj put u slobodu, dok su mnogi on ovdje, nejma ga!’ Onda je jedan srpski je, kada su je pitali ko je to uradio, samo je
izdvojeni od svojih porodica, svezani i vojnik repetirao pušku i okrenuo prema rekla: ‘Što mene pitate kada dobro znate
odvedeni u logore ili njihova stratišta. narodu. Govorio je da će pucati i da će nas ko je to bio?! Sve se zna ko je šta radio!’”
Vapaji majki za oduzetim sinovima još sve pobiti ako se Adem ne javi. Onda je on Prestravljena starica prešutjela je ime
odjekuju u glavama preživjelih svjedoka. ustao i javio se. Odvojili su ga. svojih mučitelja, iako je dobro znala ko
su i iz kojih porodica dolaze. Ostavština
je to komunističkog režima, koji je Boš-
njake, žrtve genocida, tjerao da šute o
svojim patnjama i da ni po koju cijenu ne
smiju optužiti zločince. Poznat je slučaj
da je jedan čovjek u Kulen-Vakufu radio
20 godina sa Srbinom koji mu je ubio oca
1941. godine. On je to znao, ali morao je
šutjeti i trpiti jer se nije imao kome žaliti.
Danas, kada možemo reći šta nam se sve
dešavalo, javljaju se kojekakvi kvazimorali-
sti koji zagovaraju zaborav i oprost. Mnogi
i čekaju na to, da zaboravimo, oprostimo
i utonemo u dubok san iz kojeg bi nas po-
novo jednog dana probudili krici i pucnji.
Uzaludno će čekati, jer kultura sjećanja
koju njegujemo držat će nas budnim za sva
vremena i spriječiti da se golgota Bošnjaka
Ljutočke doline ikad više ponovi. n

STAV 20/6/2019 55