Page 58 - STAV broj 224

DRUŠTVO

je veliki ‘fajter’, prepoznatljiv po svojoj dolje. U međuvremenu, na traženje ko- ja na zemunici onako ležim, grijem se na
smjelosti. Njegovi su ga saborci voljeli i mandanta Nanića, moj je vod zauzeo i suncu, kamenjar je to, čuje se proljetno
uvažavali. Starješina od autoriteta kakav rezervoar koji ‘Hamze’ nisu uspjele zau- buđenje zmija. Dolaze Sejko i Huse Ha-
se u svakoj brigadi može samo poželjeti. zeti. Kad smo taj dio završili i kad smo skić. Sejko vadi bombe i reda ih na ze-
Bio je i dobro fizički građen, imao je kru- sakupili zarobljeno naoružanje, posjedali munice. Kaže on meni: ‘Sad ću ja jednu
pne kosti i jake ruke, tako da je u svakoj smo po travi. Već se bilo rasvanulo, pola bombu hakanti.’ Kažem mu ja: ‘Ma baci,
ruci mogao nositi po pušku. On je čovjeka sedam ujutro, kad ide čovjek odozdo i boli me briga.’ Uze on bombu, skoči na
od 80 kg mogao nositi k’o perce”, priča kaže: ‘Poginuo Sejko.’ Ja se okrenem i ka- zemunicu i dolje je baci. Ljudi, ona kad je
Nanić, prisjećajući se jednog detalja kad žem mu: ‘Daj, bježi, šta pričaš!’ Kaže: ‘Jes pukla, dolje se samo čulo: ‘Booolničaaar,
je bilo postrojavanje Jurišnog bataljona majke mi, poginuo Sejko. I zarobili su ti booolničaaar...’ Znači, on je nju toliko da-
u februaru 1994. godine ispred Osnovne daidžu Ismeta.’ Moji momci skočili su u leko bacio da je dobacio do neprijateljskih
škole “Bužim”. “Ide komandant Nanić s sekundi, ljuti k’o risovi. Niko ne vjeruje položaja. A mogao je kao sportski tip izu-
nama saradnicima od jedne do druge je- da je Sejko poginuo jer smo ga mi toliko zetno daleko baciti bombu. Bio je nevje-
dinice i kratko razgovara s komandirima voljeli i poštovali. Srećom pa nismo dolje rovatno jak. Četiri čovjeka mu nisu mo-
četa i vodova. I u trenutku kad mi dola- stigli na vrijeme jer su u međuvremenu gla parirati snagom. Trenirao je on i išao
zimo do Sejkinog voda čuje se kako neko druge jedinice uradile posao, zarobile tu po turnirima. Valjda se prije rata borio i
priča na kraju voda. Sejko se u momentu neprijateljsku četu i oslobodile naše za- u onim kafezima po Austriji.”
samo okrenuo i pomalo ljutito upitao: ‘Ma robljene. A garantujem glavom da bi se Jedan od najbližih Sejkinih saboraca
ko to priča dolje?’ Poslije toga je nastao sve u krvi završilo, to bi bio krvavi okršaj bio je i Amir Porić. “Sejko i ja bili smo pri-
tajac, niko ni da progovori. Kaže meni dotad neviđen, jer mi smo sve mogli pri- vatno dobri, jer smo bili tetići i komšije.
komandant Nanić: ‘Ovaj se izgleda baš hvatiti, ali da je Sejko poginuo... Nismo U toku rata on bez mene nije nigdje išao.
pita u svom vodu’”, kazuje Nanić. mi njega smatrali nedodirljivim, ali on je Jedino na dan pogibije nisam bio s njim
nama toliko mnogo značio. I zato nismo jer sam imao upalu vilice. Početkom rata
UNATOČ EPILEPSIJI, SVE VRIJEME lahko mogli prihvatiti da je poginuo.” bio sam u vojnoj policiji. Kad je on prešao
BORAVIO U STROJU Šefik je sa Sejkom bio i na bihaćkom u 105/505. brigadu, prebacio sam se u nje-
Među bližim saradnicima Huseina ratištu za vrijeme “Februarske ofanzive” gov vod. Negdje u jesen 1992. godine on
Sejke Pehlića bio je i komandir jednog na Grmuško-srbljanskom platou 1994. je prešao u bužimsku brigadu. Odmah po
od konjodorskih vodova Šefik Aldžić. godine. Iz tog dijela rata jedan detalj mu dolasku, komandant Nanić imenovao ga
“Ja o Sejki ne mogu nikako pričati a da se posebno urezao u sjećanje: “Mart je, je za komandira voda. Bila je neka prateća
me odmah ne obuzmu emocije. Bio sam zima prolazi, mi smo još na pozicijama, četa koja se rasformirala i jedan dio boraca
mu pomoćnik u mnogim stvarima. On
je bio dvije godine stariji od mene i bio Sjedi prvi slijeva
mi je na neki način uzor i u mladosti i u
ratu. I meni i mnogim Konjodoranima.
Šta je on sve znao uraditi i koja je to samo
smjelost od borca bila… Sjećam ga se kad
je bio roker. Usred augusta na njemu su
bile jakne, lanci, čizmice martinke. Tako
se nosila cijela ekipa s Konjodora s kojom
se on družio. Sejko je bio jedan od onih
koji je donio iz Hrvatske mitraljez 53. U
toku rata dužio je automatsku pušku. Po-
znato je da je poginuo s dvije puške u ru-
kama. Dobro se sjećam kad smo radili tu
akciju pred njegovu pogibiju. To su bili
Tabakovići. U nekoliko smo navrata išli
u izviđanje terena. Osim mene i rahme-
tli Sejke, tu su grupu činili Huse Haskić,
Amir Porić, Ismet Dervić i Safet Ljubijan-
kić. Nekoliko smo noći silazili iz Todoro-
va do Čelinje, prelazili potok i pripremali
se za glavnu akciju. Sejkin vod trebao je
uzeti Tabakoviće, moj vod Zečjak, a vod
od Gumenog drugi dio Tabakovića. Sej-
ko je insistirao da sa svojim vodom ide
na Tabakoviće, jer je taj dio najbolje izvi-
dio. Sišli smo niz Devetak, Sejko je pokraj
mekteba u Čelinji, gdje je sada džamija,
otišao prema Tabakovićima, a Gumeni i
ja smo otišli svojim pravcima. Akcija je
krenula, sve je išlo po planu. Gumeni se
javio da je sve u redu, a ja se javljam ko-
mandantu Naniću da kažem da sve ide po
planu. Ali, Sejko se ne javlja. Niko se od
njegovih ne javlja. Čuje se još puškaranje

58 20/6/2019 STAV