Page 54 - STAV broj 224

DRUŠTVO
Šljiva s ekserima

Nisu bježali samo Bošnjaci jer je među
narodom bila i nekolicina Srba, muška-
raca i žena, koji nisu podržavali tadašnju
srpsku politiku. Te ljude su oni vraćali s
mosta. Neke njihove žene uspjele su pro-
ći krijući svoj identitet. Ja sam zarobljen
na mostu zajedno s 209 ljudi i odvedeni
smo u srpsko selo Doljane. Noćili smo u
jednoj školi, gdje su nas držali u podru-
mu. Onda su nas doveli zavezane u školu
u Orašac. Sve to vrijeme do 12 sati navečer
bile su nam zavezane ruke na leđima. U
12 sati su nas natjerali u autobus koji je
bio pred školom i jedna grupa ljudi od-
vedena je u Ripač u servis. Odvezli su nas
u Prekaju, to je kod Drvara prema Gla-
moču. Tu sam bio 18 dana, onda su nas
prebacili u logor Kozila kod Bosanskog
Petrovca, koji se nalazi na pravcu Petro-
vac – Srnetica. Tu smo bili 30 dana. Treći Nakon nekoliko kilometara strme ka- UNPROFOR-a. Nakon dva dana, oni su
logor bio je u Kamenici kod Drvara, gdje menite staze, kolona se zaustavila na brdu nas potrpali u kamion i dovezli u Bihać.”
smo bili oko 110 dana. Uglavnom, 150 i Radolje, koje se nalazi iznad sela Orašac
nešto dana bio sam u logorima. Tu sam i Ćukovi. Prizor je fantastičan. Čovjek MUHAREMA SU ŽIVOG RASPELI
proživio razne traume, fizička i psihička bi ovdje mogao satima sjediti i diviti se “Od Radolja pješačkom stazom stigli
zlostavljanja. O tome bih mogao pričati prirodi. Međutim, tih julskih dana 1992. smo do nekadašnjeg bošnjačkog sela Kli-
danima, a napisao sam i knjigu koja se godine izbjeglim mještanima nije bilo šević. I ovdje je mnoštvo tragova genocida
zove Put kroz pakao.” nimalo lijepo ni prijatno. Toga se sjeća i i zločina koji su provođeni nad Bošnja-
mještanin Vahid Zulić, prosvjetni radnik. cima u posljednjih 150 godina. U sredi-
“Tek sam završio sedmi razred osnovne štu sela, na prostranoj zaravni, još stoje
TRAGOVI GENOCIDA
Kompletna staza kojom su se kretali škole. Bježali smo mati, moje dvije mlađe ostaci impozantne kule begova Kuleno-
učesnici marša “Putem stradanja i spa- sestre i ja. Kiša je neprekidno padala i bila vića. Imala je šest bojeva i drvenu čatmu
sa” obiluje tragovima koji govore o stra- je velika hladnoća. Nismo ništa ponijeli (čardak) koju su zapalili srpski ustanici
danju ovdašnjeg stanovništva u novijoj da se zaštitimo nego smo hodali i skrivali 1875. godine. Malo dalje od kule još je
historiji. U podnožju orašačke tvrđave, se pod drvećem. Nismo znali gdje idemo. jedan trag genocida i zločina koji zdrav
na prvom mostu preko potoka, stoji mala Išli smo nasumice za narodom. Ovdje na razum ne može shvatiti. Stablo šljive u
spomen-ploča s natpisom: “Na ovom mje- Radolju nas je bilo oko 5.000. Od hrane i kojem se još naziru dva zakucana hrđa-
stu 12.6.1992. godine velikosrpski zločin- vode ništa nismo ponijeli i za ta dva dana va eksera svjedoči o strašnom događaju
ci ubili su nevinu staricu Zulić Almazu nismo ništa jeli. Neko je uspio ponijeti od kojeg se diže kosa na glavi.
1912.-1992.” “Ovdje je ubijena naša kom- nešto hrane, ali to su jela obično mala Ovdje, na ovom mjestu su četnici
šinica Almaza. Imala je 80 godina. Prvo djeca. Mi odrasliji ništa. Pili smo vodu iz na strašan način ubili Muharema Voji-
su je zatvorili zajedno s ostalim stanov- lokve. Sjećam se da sam pio vodu s jed- ća zvanog Harika iz Orašca, čovjeka koji
ništvom u osnovnoj školi. Nakon nekog ne strane, dok je neka žena s druge stra- je imao oko 45 godina”, priča nam Mujo
vremena, rekli su joj da je slobodna i da ne lokve prala dječije pelene. Ovdje smo Begić. “U junu 1992. godine zločinci su
može ići kući. Ona je krenula i na ovom noćili jednu noć i drugi dan smo došli u ga uhvatili, doveli ovdje i zakovali živog
mjestu pucali su joj u leđa. Ubili su nevinu Lapac, zapravo, do nekih hala u blizini za ovu šljivu. Umro je u velikim muka-
staricu koja nikom nije bila ništa kriva. Lapca. Tamo je bio i francuski bataljon ma. Evo, na drvetu još možete da vidite
Ubice su bile u uniformama Vojske RS-a
i JNA. Ubijali su i palili bez razloga. Evo, Vahid Zulić
ovo s druge strane puta je zgarište naše
porodične kuće”, objašnjava nam mješta-
nin i jedan od organizatora manifestacije
Ibrahim Begić.
S Ibrahimom je i njegov brat, doktor
Mujo Begić, vrstan historičar i poznati
istraživač genocida nad Bošnjacima Lju-
točke doline. Pokušava udovoljiti našoj
znatiželji i priča o tragovima koji uka-
zuju na zločin. “Tamo kod onog objekta
nalazila se stara džamija koja je zapalje-
na 1941. godine. Hodžu koji je pokušao
spriječiti paljenje džamije četnici su za-
klali na džamijskom pragu, koju su za-
tim zapalili. Pored ove džamije, zapalili
su tada i džamiju u tvrđavi”, objašnjava
nam Begić pokazujući ostatke građevine.

54 20/6/2019 STAV