Page 70 - STAV broj 257
P. 70

STAJALIŠTA



                                             Autobiografski fragmenti (24)

                                             PREKO MEJTAŠA




                                             ĆEMO JEDAN





                                             ZA DRUGIM





                          Piše:
                          Ibrahim KAJAN      U nedjelju uvečer, uoči prvog dana škole, majka je zagrijala kazan
                                             vode. Postavila je škip nasred kuhinje i počela nas redom kupati,
                                             jednogodišnjeg Esada, trogodišnju Nađu, najposlije mene, već sam
                                             promašio sedmu godinu. Sutradan, za prvi dan nastave, trebam
                                             biti u dvorištu zahumske Prve narodne osnovne škole na Pijesku,
                                             izgrađenu na velikom haremu zaravnjenih mezara i porušenih bašluka
                                             i dijelom u ogradne zidove ugrađenih




                 lanjali smo za imamom džena-  bez riječi se opraštao. Gledao me. U ruci   se odvojio od svoje blagajske porodice
                 za-namaz našem ocu Ahmetu,   mu je duhanska kutija; dodao mi ju je.   između 1915. i 1920. godine. Nastani-
                 položenom na kamenu pred so-  Spustio je goruću cigaretu u pepeljaru.   li su se u starom mostarskom kvartu
         Kfom Šarića džamije. Na istom      Sklopio oči i zaspao.              Brankovcu, u blizini džamije uz koju je
          mejtašu pred kojim je dženaze klanjao   Ušla je majka, šapatom pitajući:   pokopan muftija Karabeg. Sa suprugom
          i Šejh Jujo, a vjerovatno je i njemu sa-  “Kako je sada? Spava li?” “Mislim da   Mevom djed je izrodio sinove Mustafu,
          mom na istom mjestu dženaza klanjana.   spava...” Majka je primakla svoje lice   Šerifa i Ahmeta, te kćeri Izetu i Džulbu.
          Prijatelji i rodbina, potom, na rameni-  njegovom. Potražila je ogledalce i pri-  Ahmet se, živa i neobuzdana duha,
          ma su nosili njegov sanduk do polovice   bližila ga očevim nosnicama i usnama.   zagledao u 15-godišnju djevojku Ha-
          harema, gdje je rahmetliju, malo uzgor,   “Sine, mislim da više ne diše...” Noć je   tidžu, kćerku Ibrahima Bajramovića i
          prema zidu pod zaobilaznicom, čekao   bila topla, pa je prozor ostao otvoren.   njegove supruge Kade, rođene Kape-
          iskopan kabur.                       Iz dnevne sobe ušle su moje sestre   tanović, moju buduću majku. Pričala
                                            Nađa, Amira i Mersija. Stiskamo se jed-  nam je dok smo bili djeca da se otac
          OPRAŠTANJE                        no uz drugo; učimo što znademo. Brat   volio šaliti i režirati neke horor-situ-
            Sinoć sam u pretponoćnom satu pro-  Esad, njegova Munevera.        acije. Tako se znao, momačkim obije-
          matrao svog oca u posljednjim trenuci-  Prije nego što smo u kasni sat izašli   som, ušuljati u njihovu avliju za mrzle
          ma boravka na ovom svijetu. Sjedio je u   iz očeve sobe, majka je spustila na nat-  noći, kucati na njihove prozore, zaogr-
          krevetu, leđima prislonjen na jastuke uza   kasnu bokal vode, na bokal je stavila   nut sleđenim čaršafima i plašiti i nju i
          zid podignute. Mustafa Pajo, sin tetke   Musaf, a na Musaf – nož. “Zašto?” – pi-  njezine polusestre. Slično su mi pričale
          moje Džulbe, dao mu je injekciju da po-  tao sam majku. “Da duša, dok još bo-  i hale, očeve sestre, Izeta i Džulba. Ka-
          ništi bolove budu li se javili... Mijenjamo   ravi u svojoj odaji, ne bude žedna i da   zivale bi mi da bi se znao kasno vraća-
          se uz njegovu postelju. Udovoljavamo   bude zaštićena...” Majka je očito nosila   ti doma iz noćnih momačkih izlazaka,
          mu svakoj mogućoj želji. Pružio je ruku   u sjećanju naslijeđene pučke običaje koji   nerijetko uoči same zore, kad bi jedna
          metalnoj duhanskoj kutiji na natkasni.   su mene podsjećali na priče o derviši-  od njih dvije palila prvu vatru da maj-
          Kapak joj ukrašen staklom crvenim po-  ma koji i nakon prijelaza u onostrano,   ci i babi ispeku i zaliju kahvu. “Prvo
          put krvi, s velikom bijelom zvijezdom   po narodnom vjerovanju, “posjećuju   bi, alčak, provirio kroz džam u kuhi-
          u polumjesecu. Izvadio je cigaret-papir   svoje tekije”.             nju da vidi je li babo ustao, pa ako bi
          i u njega stavio s tri prsta i odmjerenu                             vidio da Džulba ili ja pušemo u drva
          količinu brižljivo rezana duhana, sa-  IZ KUĆE U BLAGAJU             da razgorimo vatru u fijakeru, popeo
          vio cigaretu – i pružio mi je. Prihvatio   Moj je otac rođen u Blagaju. Otac   bi se na krov naše niske kuće – i sjeo
          sam je, a on mi je kimnuo sa smiješkom   mu se zvao Ibrahim. Blagajski su Kaja-  na dimnjak. A sestra i ja bi puši, puši,
          na licu. Zatim je zavio drugu, za sebe.   ni živjeli na svojoj zemlji i od zemlje su   ali džaba – od vatre ni mukajet. Šejtan,
          Njegovim fajerzajkom sam nam obojici   živjeli. Zbog nekog nepoznatog razloga,   dabili šejtan!” – govorila bi Izeta, ka-
          pripalio. S uživanjem je uvukao dim... i   djed Ibrahim, izgleda, demonstrativno   snije udata za Kazazića.



         70  6/2/2020 STAV
   65   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75