Page 75 - STAV broj 257

LOV SA SOKOLIMA lov hvataju u Ozren planini, pa kada su
Antun Hangi piše i o lovu kao neizo- ih izvježbali, idu šnjima u lov. Soko sjedi ŠTA JE ĆEIF
stavnoj praksi muškog stanovništva među lovcu na ruci, a na glavi mu je crvena ka-
muslimanima Bosne, te sokolarstvu, vješti- pica. Kad lovac opazi kakvu pticu, skine
ni koja je na kraju 19. stoljeća bila dijelom mu kapu s glave, a on poleti strjelovitom Muslimani više čuvstvuju nego li umuju, i
žive tradicije življenja: “Naši su muslima- brzinom za njom, uhvati je i donese svo- zato su, osobito stariji i imućniji, koje ne
ni veliki prijatelji lova i junačkih igara. me gospodaru. Osim manjih ptica, hvata taru brige za egzistenciju, ozbiljni, zami-
Bosna je jedna od onih rijetkih zemalja u soko prepelice, trčke i šljuke, a nekada šljeni i kao zadubljeni u neku daleku, ne-
Evropi u kojoj se je sve do danas održao udariće i na mnogo veću pticu od sebe. opredijeljenu misao. Neki od njih mogu
lov sa sokolovima, premda i to malo poma- Začudo je kako brzo soko upozna svoga u tima mislima čitave sate prosjediti na
lo prestaje. Lovom sa sokolovima bave se gospodara. Već iza nekoliko nedjelja ide obali rijeke i gledati kako voda teče, a da
još jedino plemićke obitelji Uzeirbegovića on šnjim u lov i neće da ga ostavi. Osim sa ni s kim ni riječi progovorili nijesu. Isto
u Maglaju na Bosni i Širbegovića i Sma- sokolovima love neki, osobito manje vrste tako mogu oni uz lulu duhana ili dobru
ilbegovića u Tešnju. Izvrstne sokolove za ptica, i sa akmadžama, kopcima. Soko je cigaretu dane prosjediti ili čitava poslije
podneva u hladu granate kruške, šljive
ili jabuke posmatrati let ptica i oblačke,
kako ih vjetrovi po horizontu gonjaju, a
da pri tome ništa, ama baš ništa ne mi-
sle, niti ne osjećaju. To je takozvani ćeif.
Ćeif je nešto posebnoga, što osim naših
muslimana valjda nijedan narod na svi-
jetu ne poznaje. I kao što Francuzi ima-
ju svoj esprit, tako imaju naši muslimani
svoj ćeif. Ali kolike li razlike između ćeifa
i esprita?! I dok se pod espritom razu-
mijeva nešto spretna, poletnoga, ozna-
čuje nam ćeif da se je čovjek smirio, da
se je smirilo ne samo tijelo, nego i duh
njegov. Ćeif je “kada se uzneseš u neko
bezbrižno carstvo, ne znajući za čas ni
da dišeš, ni da kahvu piješ ili grizeš ci-
gar duhana.” Elem nešta slična onoj ta-
lijanskoj: “Dolce far niente.” Ćeif opet u
širem smislu jest ono što bismo mi re-
kli: “hoće mi se” ili “drago mi je”. Ako
čovjek nešta učini, pa ga ko upita zašto
je to učinio, odgovoriće mu: “Tako mi je
bilo po ćeifu.” Isto tako upitaš li ga zašto
nešto nije učinio, reći će ti: “Nije mi bilo
po ćeifu” — pa mirna Bosna.

muslimanu vrlo draga ptica. On je znak
srčanosti i hrabrosti. Hrabrost se junaka
često, ne samo u narodnoj pjesmi, nego i u
običnom govoru, uspoređuje sa hrabrosti
sokola, jer on u sebi sadržava sva svojstva
koja treba da rijese valjana junaka. Hoće
li naš musliman da označi brzinu, veli on:
‘Brz je kao soko.’ Junak je ne samo hrabar
kao soko, nego ima i oko sokolovo. Prija-
telj zove prijatelja, a junak junaka svojim
sokolom. I otac i majka vele sinu svomu:
‘Sokoliću moj’”, zabilježio je Hangi.
Poseban je značaj ovog djela u tome
što Hangi prepoznaje i bilježi živu usme-
nu narodnu tradiciju. On posebno ističe
muslimanske elemente u usmenom na-
slijeđu, te takve pjesme pripisuje musli-
manskog pjesničkom geniju. Na taj način
Hangi štiti bošnjačku usmenu književnost,
koja je, baš u godinama dok je nastajalo
Hangijevo djelo, sistematično otuđivana
i pripisivana bošnjačkim zapadnih susje-
dima i istočnim komšijama. n

STAV 6/2/2020 75