Page 56 - STAV 89 17.11.2016
P. 56
DRUŠTVO
bila je, kaže, “uvjerena da se rat u onako
jakoj Jugoslaviji ne može dogoditi”. Ako
bi se napadi i okupacija mogli i pretposta-
viti, oči nepovjerenja bivale bi, priča, upr-
te u bivše neprijatelje, njihove saveznike
ili nekog drugog, nepoznatog. “Tada je, u
Drugom svjetskom ratu, došao Švabo i bio
nam je svima neprijatelj, ali ovo što smo
mi početkom devedesetih godina doživjeli
u BiH bilo je više nego užasno. Genocid.
Udario je komšija na komšiju, kum ubije
kuma na kućnom pragu. Iako je bilo ratnih
dejstava, granatiranja i stradanja, toga, da
se komšije napadaju, nije bilo u Tuzli, ali
smo se u egzistencijalnom smislu u ratu
mnogo patili. Osim mogućnosti pogibije
uslijed stalnog granatiranja, bila je velika
glad. Također, tih sam se godina mrznu-
la kao nikad. Ložila sam granje i kartone
da preživim, da se ne smrznem i ne znam “Dobila sam i progutala mnogo uvreda zbog svog izgleda,
kako, ali evo me, živa sam. Uh, ne pono- ali ne gledam na to šta mi kažu, nego ko mi šta govori.
vilo se”, dodaje Maja, zamišljeno odma-
hujući glavom. Nisam ljutica i mogla bih da ne pričam s ljudima koji
U proteklom ratu animirala je udruže- me povrijede, ali razgovorom im želim dati do znanja da
nja žena da spremaju hranu vojnicima, da su pogriješili. Spas sam pronašla u radu. Dugogodišnji
prikupljaju deke, sredstva za održavanje
higijene i da im peru odjeću. Iako je u ratu sam aktivista ‘Crvenog krsta’ i još nekoliko humanitarnih
neko vrijeme dijelila hranu u organizaciji udruženja i maksimalno se posvećujem pomaganju”
“Crveni polumjesec”, sama bi često osta-
jala gladna jer bi i svoj obrok podijelila s
drugima. O tome ne želi razgovarati. Ne podsjeća na genocid počinjen u Srebrenici ne može, idem sama. Nedavno sam bila
priča mnogo o tome kako pomaže drugi- i okolini u julu 1995. godine. na jednoj zabavi i vidim da svi igraju, a
ma, smatrajući da je ono što se radi iz duše jedna žena sjedi za stolom i gleda. Sjed-
lična stvar. Njena pomoć stiže brzo i u tiši- dobrodoŠla na sva veselja nem i ja pored nje, malo popričamo i vi-
ni, a noseći ono što je nekom neophodno, “Svi se čude kako na sve stignem zbog dim da nema nikakvog razloga, poput, ne
svakodnevno prepješači skoro cijeli grad. mog izgleda. Kažu mi da nisu vidjeli ma- daj Bože, bolesti ili žalosti, da nam se ne
Odaziva se na svaki poziv, ohrabruje i pro- njeg, a bržeg stvora. E, to sam ja i tome su pridruži. ‘Hajde’, kažem joj, ‘ustani, nije
nalazi način da nekom pomogne. me roditelji i život naučili. Nikom ne go- ni tevhid ni parastos!’ Poslušala me, tako
Najveća joj je, kaže, radost kada joj vorim kome idem i kome kako pomažem. da smo se svi veselili.”
se neko iskreno nasmije i obraduje kada To je moja dobra volja, mada volim kada Naša sugovornica smatra da su naro-
je vidi. Ispunjava je i činjenica da nekim me pohvale. Imam brojna priznanja i za- di u Bosni i Hercegovini dobri, veseli i po
osobama uljepšava duge usamljeničke hvalnice, ali niko nije bio sretniji od mene prirodi duhoviti, te im malo nedostaje da
dane. Razgovor je, navodi, vrlo bitan i to kada sam 25. novembra 2002. godine dobi- se opuste i zapjevaju. “Da je ekonomska
je nešto što se uvijek nekome može dati. la Plaketu Grada Tuzle, najveće tuzlansko situacija za mrvicu bolja, život bi ovdje
Osmijeh također. priznanje. Zamislite, mojoj dragoj državi bio divan. Imamo najljepše žene i najpa-
Marija Maja Jurčenko suosjeća se s ljudi- Bosni i Hercegovini je rođendan, a ja za metniju djecu, divne rijeke i planine, ali
ma u nevolji i svakog 11. u mjesecu s člani- njen rođendan primam poklon! Još mi je politički interesi i novac nas raseljavaju.
cama Udruženja “Žene Srebrenice” korača draže što tada nije bilo novčane nagrade Našem narodu za sreću treba tako malo”,
centrom Tuzle te, noseći u rukama fotogra- jer je to bio poklon koji sam dobila zbog objašnjava Maja.
fije i na peškirićima vezena imena ubijenih, svog rada”, ističe Maja. Kada se u razgovoru dotakla politike,
Nastojat će, kaže, pomagati sve dok brže-bolje, kao da se pravda, pojasnila je
je služe glava, ruke i noge, a vlastita mala da nikada nije bila član nijedne politič-
“Svi se čude kako na zadovoljstva pronalazi u susretima i dru- ke partije te da “čak nije bila ni u stranci
sve stignem. Kažu mi ženjima s dragim ljudima. Skoro nijedna invalida”: “Stalno me zovu da se aktivno
uključim u politiku i to mi pozive upućuju
promocija, izložba ili koncert u Tuzli ne
da nisu vidjeli manjeg, a mogu proći bez Maje u prvom redu. Osim ljudi koji su do sada promijenili po tri-če-
bržeg stvora. E, to sam što posjećuje sve društvene i kulturne ma- tiri stranke. Pitaju me kako se ja, koja sam
ja i tome su me roditelji nifestacije i događaje, voli veselja i na svako uvijek lijevo orijentirana, mogu družiti s
nekim iz SDA. Kažem im da se i političari
je mjesto dobrodošla: “Noć je moja. Idem
i život naučili. Nikom ne na sijela i volim muziku. Pravoslavcima svađaju, a kasnije zajedno piju kafe, pa za-
govorim kome idem i idem na slave isto kao i na bajramska dru- što to i mi ne bismo mogli. Ja nikad neću
ući u politiku jer bi takvi preletači likovali
ženja, a svugdje se osjećam prihvaćeno i
kome kako pomažem. To lijepo se provedem. Ne volim kada neko kada bi me danas-sutra neko pljuvao. Ne!
je moja dobra volja” kaže da negdje neće da ide jer ne ide nje- Vi se držite svog puta i radite šta hoćete, a
govo društvo. Kada niko od mog društva mene nikad ne možete kupiti.” n
56 17/11/2016 STAV