Page 63 - STAV broj 393

na glavu pa da ga..., tobejarebum i estagufir-
lah. A Petar gleda njihova kvrgava ponosna
čela kojima sijeku drinsku izmaglu i nika-
ko ih ne može spojiti s novinama o kojima
se naslušao po Pazaru, niti s kolonijalnom
trgovinom koja je rasplela svoje mreže po
cijelom svijetu. I do Petra tad dolazi glas iz
druge kočije, neko govori, preglasno, kao
da hoće da ga i Krajišnici na mostu čuju,
kaže da su im i ruke i noge sabijene u bu-
kagije i zato ih drže sakrivene pod krzne-
nim bundama, a čibuke im, zar ne vidite,
pripaljuju i drže sluge i njih, te buntovne
Krajišnike, serašćer vodi u izgnanstvo u
Istanbul. Tek kada do njih dođe i ova pri-
ča, putnici iz Bijelog Polja umukoše i samo
gledahu za tim teškim gvozdenim kole-
tima koja se nevoljko okretaše, odnoseći
ljude u daleko izgnanstvo iz kojeg nema
povratka i gdje će, kao miševi, redom biti
potrovani da nikada više ne pređu preko
ovog mosta i nikad više ne vide svoje Bo-
sne, ni Krajine, ništa.
Toliko su ga ti rasklimatani točkovi oža-
lostili da se Petar prvi put pokolebao otkad
je krenuo na put. Zbiljski je tada pomislio
kako se treba vratiti i sasvim ozbiljno zapi-
tao šta će on u krajevima iz kojih progone
one koji su u njima rođeni i vezani za njih
djedovskim i pradjedovskim zakletvama.
I možda bi se i vratio da nije bilo razgo-
vora koji se zametnu dok je kočija stajala
onkraj puta kojim promicaše nepregledna
kolona ljudi i stoke. Upustio se tada Petar
u razgovor, prvo nepovjerljiv i pun zastaj-
kivanja i kajanja, s ljudima iz Sarajeva koji
su putovali s njim, a bijahu to jedan brka-
ti bivši janjičar, sakabaša, i jedan trgovac
je to kolonijalna trgovina, sav smušen, ho- i već je na stotine puta podigao u svojim obučen a la franka. Kada se razgovor malo
dao je Petar danima novopazarskim sokaci- maštarijama. Na Drini u Višegradu mal- otvori i razgali Petrovu dušu, poče se on
ma, a ovo pitanje visilo mu je nad glavom tarnici ih zadržaše barem šest sati. S one smjelo raspitivati koliko u Sarajevu košta
i fijukalo kao katilska sablja što odsijeca strane rijeke, od Sarajeva, satima je preko to i to, mestve i nazuvci, pa ovo i ono, sa-
glave bez i drahme milosti. Naposljetku Mosta Mehmed-paše Sokolovića prelazila blja krivošija, rećemo, i legenji, i na kraju,
se iznenadi i samom sebi se nasmija kada prvo beskrajna kolona vojnika, zatim stada riža i šećer, i onda sasvim otvoreno upita
mu razjasniše da se ustvari radi o istoj onoj i stada stoke, pa blejanje ovaca, mukanje koliko košta da se iznajmi jedna soba na
robi koju i sam već godinama usitno pre- krava, hrzanje konja, njakanje tvrdoglavih Baščaršiji i tako, sasvim nesvjestan, otkri
bacuje iz Novog Pazara u Bijelo Polje – i mazgi koje bi se odjednom nasred mosta on svoje namjere.
pilav, i biber, i čaj, i kahva, i šećer i sa svim zainatile i ukopale, ni makac. Bit će da je Mora da je sami kismet tog dana umi-
tim on je već trgovao i zarađivao, i duhan, i trebalo i pola sata da ih ponovo poguraju, ješao svoje nepredvidive prste. Da nije bilo
kakao, i nešesta, i čokolada, i samo se treba a kada bi to ljutim goničima i pošlo za ru- onolikog zastoja na drinskoj ćupriji i da
odvažiti pa otići na izvorište gdje ta roba kom, mazge bi tad sasvim podivljale, pro- nije bilo onih ljutih Krajišnika koje vode
pristiže iz dalekih kolonijalnih zemalja i pinjale su se divlje i zbacivale sa sebe teret, u izgnanstvo, nikada se on ne bi odvažio
biti druga, ili treća ruka, jer u te se ruke ritale se i kopita im smrtonosno zviždaše da zametne razgovor s totalnim stranci-
najviše novca slije. pored samih goničkih vilica. Jedna nesret- ma i da im otkrije razloge svoga putova-
nica preskoči ogradu i nestade u mutnoj nja i da sasvim zaboravi i na kesu pod pa-
PRST KISMETNI vodi, isplivaše iza nje nizvodno samo dr- zuhom i na to da bi svaki od njih mogao
Tako je Petar Ceković, sin Mijin, krenuo veni sanduci, a besposleni hamali hvata- biti potencijalni hajduk vješto preobučen
za Sarajevo i s njim je krenula nada kako će hu duge trklje i nastojahu da ih istrgnu iz u modernog trgovca ili u bivšeg janjiča-
u šeheru naći nekog poštenog parnjaka pa snažne matice koja je brazdala sredinu ri- ra koji se vraća iz Stambola, gdje je išao
da zajedno ulože u tu kolonijalnu robu. S jeke i da ih tako privuku do obale, nadajući u pratnji kazana u kojima su zauvijek iz
njim je krenula i priča da je dovoljno pre- se kakvoj nagradi od vlasnika. Bosne otjerali njihovo slavno janjičarsko
baciti jedan pošten karavan te robe pa da se Na kraju te živahne kolone pojaviše se ime, a umjesto njih dođoše neki golobra-
čovjek obogati do te mjere da može kupi- kočije s gologlavim i drčnim krajiškim be- di redovnici i nova vojska, kao da oni to
ti kuću, ili, ako mu je baš ćeif, da je izgra- govima. Neko reče da im ne daju da nose nikada nisu bili, i šta ti ja znam više, i na
di, baš onakvu kakvu je sanjao godinama turbane, a ovi, krajiški tvrdoglavi, neće fes kraju mu taj sakabaša, sasvim ražalošćen

STAV 16/9/2022 63