Page 75 - STAV broj 356 - 357
P. 75

će roditi i hoćemo li ga biti u prilici poku-
          piti kad prispije.
            Ostalo je nešto deviza, nešto zlatnog na-
          kita i kahve. Koliko će trajati blokada, kako
          ćemo dočekati zimu? Osjećao sam težinu,
          pritisak, nešto me stiskalo u prsima, znao
          sam da moram i dalje pokušavati, dati sve
          od sebe, sve dok ne uspijem.
            U krivajsku dolinu uvukla se nervoza.
          Sve se rjeđe dijeli humanitarna. A i ti pake-
          ti osnovnih životnih potrepština su sa sve
          manje namirnica. Glad kuca na naša vrata.
          Ta činjenica drastično usložnjava svakod-
          nevni život. Prebrojavamo se. Dijelimo se.
          Mještani i izbjeglice. Dobili smo i pogrdan
          naziv “izjelice” od onih sitnih duša koje, u
          nama izbjeglicama, vide neki teret, prijet-  Put Kalesija–Hadre–Glavišno–Ligatići
          nju po svoju egzistenciju. Srećom, većina
          mještana nije takva. Osigurali su nam smje-  …AL’ IMAMO KAHVE        vratima osjećajući neku vrstu krivice, mada
          štaj i, čini mi se, spremni su s nama dije-  Bilo nas je pet na početku. U društvu   sam znao da nizašto nisam kriv. Trebalo
          liti i posljednje što imaju. S druge strane,   su mi nepoznati momci iz Kovačića, ne-  mi je vremena da se saberem, da smislim
          nikome nije jednostavno dočekati gladno   što stariji od mene. U Hadrima su nam se   šta dalje činiti. Sjeo sam na klupicu ispred
          dijete. OK je ne donijeti čokoladu, rat je,   priključila još trojica, u Glavišnu dodatna   objekta u kojem smo stanovali ne usuđujući
          ali ne donijeti koru hljeba... To je već test   sedmorica. Konačno, nakon više od sat i   se uhvatiti kvaku ulaznih vrata. Ne znam
          najtananijih crtica karaktera.    po hodnje po vrletima i šumama Zvijezde,   koliko je to trajala, kada sam primijetio da
            Koliko će trajati ova blokada?  ukazali su se Ligatići. Nadomak smo cilja.   mi u susret ide nepoznata žena. U srednjim
            Agresor kao da je osjetio ovaj trenutak.   Tu nas je čekala još jedna grupa. Zabrinu-  četrdesetima. Bila je zadihana.
          Pojačana su granatiranja Olova i drugih na-  tost u njihovim licima. Pitam se ko ih je   “Mladiću, jesi l’ ti Dinin sin?”, upita me
          selja u dometu četničke artiljerije.   poslao, s kojom mukom su oni došli. Ko-  i prije pozdrava. “Jesam. Što ste trebali?” Oči
            Još je sparina. Za dan-dva, iza 20. augu-  liko je članova domaćinstva ostalo u išče-  su joj zasjale. “Kahve. Imate li kahve?“ “E,
          sta, kada ljeto ulazi u zenit, dolaze osjetno   kivanju da će donijeti nešto? Hoće li biti   to ne znam, nisam još bio kući, tek sam s
          manje topli dani. Tada, ovdje na padinama   dovoljno za sve? Poslali su nas, niti djecu   puta... Mogu reći mami da napravi”, odgo-
          planina Konjuha i Zvijezde, počinje najljep-  niti odrasle, u dobi od 13, 14, 15 godina...   vorih. Žena odmahnu rukom i reče: “Nisam
          ši period u godini. Niti je hladno da treba   Dovoljno smo veliki, dovoljno smo snažni   na to mislila, čula sam da imate kahve za
          ložiti, niti je pretoplo da se treba sklanjati.   da možemo dosta toga ponijeti, a, opet, prije   prodati, razmijeniti... Imam kravu.” Mati je
          Dani su još prilično dugi. Sve je po mje-  će se prodati hrana djeci, lakše ćemo proći   u tom trenutku otvorila vrata. Vjerovatno je
          ri. Idealno vrijeme za sjetvene radove. Bit   kroz barikade...       čula razgovor. “Uđite, šta čekate tu ispred?!
          će jasan račun koliko čega ima! Planinski   “Merhaba. Šta se čeka? Idemo li dalje u   Sad ću ja s kahvom”, reče mama. Žena je
          krajevi, na ovoj nadmorskoj visini, s ovom   Mižnoviće?”, upitah grupicu koja je čekala,   ušla i sjela na kauč. “De, de uzmi. Nek’ se
          klimom, s vodenim tokovima u izobilju,   kojoj sam išao u susret. Slegnuše ramenima...   nađe”, utrpala mi je kesu u kojoj su bili kaj-
          pogodni su za stočarstvo.         Prije nego ću nastaviti pojavila su se dva voj-  mak, sir i poveći grumen prijeko potrebnog
            Međutim, nije ovo kraj poput Posavine,   nika Armije RBiH. Vojna policija. Jedan od   putera koji je mogao zamijeniti ulje.
          Semberije ili doline Neretve, gdje prispije-  njih uspeo se na uzvisinu pored puta i okre-  Nakon nekoliko minuta, mati je iznijela
          vaju poljoprivredne kulture, povrće, tako   nuo prema gomili, mašući rukom da priđe-  džezvu s kahvom. Žena je prinijela findžan
          da ih je moguće ubirati od ranog proljeća   mo bliže. Potom nam se obratio: “Momci,   da bi potom dugo mirisala, radujući se po-
          do kasne jeseni. Nekada i tri puta u godi-  molim malo pažnje. Znam da ste umorni i   put malog djeteta, neskriveno i nepatvoreno,
          ni. Znaju domaćini da je ovdje zemlje škr-  da ste došli izdaleka.” Prolamao se žamor,   šoljici kahve. “Trujem se ječmom tri mjese-
          ta, da je zima duga, snjegovi su duboki, da   nekakvo negodovanje, kao da su znali šta će   ca. Gadi mi se život. I danas sam rekla, vala
          su jutra mrazna, da je oštar planinski zrak   reći, vjerovatno su to mnogi već i čuli rani-  ćeš Šemsa put pod noge. Naći ćeš kahvu. I
          neprijatelj žitaricama, da je slab prinos...  je... “Prema obavještajnim podacima kojima   evo me. Imam mlijeka, kajmaka, sira, pute-
            “Sine, vrijeme je”, reče mi mati pred   raspolažemo, dalji nastavak puta nije sigu-  ra, mesa. Para nemam. Molim vas, ako ste
          polazak pakujući sendvič, ovaj put s nešto   ran, molit ću vas da se vratite svojim kućama.   voljni da razmijenimo mrs ili meso za ka-
          manje suhog mesa, tek toliko “da zamiru-  Ukoliko se bezbjedonosna situacija popra-  hvu. Znaju me svi u Solunu”, reče Šemsa
          hi”, da to nije tek komad tanko odrezanih   vi, vi ćete to znati. U toku su pregovori...”   iz Soluna, žena koja nam je bila “poslana”
          kriški hljeba s još tanjim slojem kajmaka.  I dok se negodovanje pojačavalo, prelazeći   nevidljivom rukom na kućni prag kada nam
            Ovaj put idem, u cijelosti pješice, ru-  na trenutke u buku, jer je desetine glasova   je bilo najpotrebnije.
          tom Kalesija – Hadre – Glavišno – Ligatići   govorilo u isti tren, vojnici su se brzim ko-  Mati joj je odmah dala pola kile sirove
          – Mižnovići. Utrpao sam u unutrašnji džep   rakom udaljili prema periferiji sela.  kahve, a pola će dobiti nakon što donesem
          teksasne jakne nekoliko printanih izdanja   “A kako sad kući doći? Gotovo da nema-  trideset litara mlijeka. Svaki drugi dan ću
          Bundesbank s likom Clare Schumann, ono-  mo brašna!”, negodovao je dječak kovrdžave   ići u Solun po dva litra mlijeka. Osjetio sam
          ga što se čuvalo za najcrnje dane, i krenuo   plave kose. Mučilo me isto pitanje, samo u   neopisivu radost, mati se smiješila, Šemsa je
          kupiti prijeko potrebno ulje i šećer, mesne   mom slučaju ulje je bilo “pri kraju”.   i dalje pričala o kahvi... Tog augustovskog
          konzerve, brašna ako budem u prilici... Na   Došao sam u Kalesiju nešto poslije pet.   dana 1993. godine naučio sam da čovjek
          leđima mi je vojni ruksak, posuđen za ovu   Koraci su bili teški. Kako opet doći praznih   snuje, računa, kalkulira, trudi se, a Bog u
          priliku.                          ruku? Šta kazati? Stajao sam pred ulaznim   konačnici određuje.    n


                                                                                                   STAV 31/12/2021 75
   70   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80