Page 68 - STAV broj 279

DRUŠTVO

TUHOLJSKA LJEPOJKA
I eno je, Drvenija. Gore na brijegu, do
kojeg vodi tvrd makadamski put, okruže-
na sa svih strana mezarovima i nišanima,
šćućurila se, kao kakva ostarjela sirotica,
tuholjska stara džamija. Posljednji odbljes-
ci sunca koje zamiče za ramena Konjuha
osijavaju se na njenom limenom krovu.
Uslijed tih zakrvavljenih strijela, koje se
zabijaju ravno u oči i zasljepljuju, u prvi
mah putniku koji je maločas plovio zele-
nim okeanom drevnih jela doimlje se ona
kao kakav svjetionik. I sad, ti bijeli nišani,
uhvaćeni svjetlošću, kao podignuti nevid-
ljivom sunčevom rukom, poput galebo-
va kruže oko svjetionika. Kakav osjećaj:
ispratiti jedan zelenila pun dan pogledom
na Drveniju, dok sve oko nje gori u rume-
nilu zamirućeg sunca. u odbrani ovog kraja. Drvenija je od Še- koja uzlijeće vaseljenom. Eto, detalji na
Zasigurno je ovo jedini tren u kojem hidije starija najmanje 400 godina. kraju sve iskvare. Dok je Drvenija gorjela
skromna starinska Drvenija izgleda veća Kad sunce sasvim sklizne za mrke u vatri zalazećeg sunca, čovjek nije bio ni
od nove džamije s vitkom munarom iz- obrise Konjuha, čarolija naglo presahne. svjestan da je umjesto šindrom pokrivena
građenom uz njen sami bok. Ko bi rekao S njom se povlači i gostovo ushićenje. limom. A kako su se zasljepljujući sunče-
da će doći i takav čas kada će se čovjek Oči, sad ponovno naviknute gledati svi- vi bičevi povlačili i iz njegovog oka, sve je
zahvaljivati onima koji nikakvim puto- jet onakvim kakvim ga oduvijek gledaju, jasnije bivalo da su lim izgrizle velike plo-
kazom nisu označili put do nacionalnog vide skromnu staru džamijicu šćućurenu he hrđe. Raširila se ona i limenom muna-
spomenika, jer, da je sve bilo obilježeno, onkraj one moderne, raskošno bijele, na rom koja izniče iz krova. Sve to pokazalo
ne bi bilo izgubljenog vremena i ne bi se čijim crvenim crepovima skakuću po- se čak i podnošljivim, jer hrđa je navukla
prvi susret s Drvenijom odvio baš u ovim sljednji pramičci sunčevih uvojaka. Sve- patinu, a njena boja se tako skladno stopi-
veličanstvenim sekundama. jedno je, kada se i oni zatrnu, stvarnost i la s drvetom obojanim u arhaičnu prlja-
Kažu da je nova džamija svečano otvo- dalje insistira na svojoj varci: valjda tako vozelenu koja dominira s prednje strane,
rena prošle godine, a da su joj temelji uda- mora biti, da se sve što je lijepo u svojoj gdje su se vrata uzdigla pod same rubove
reni prije trideset dvije. Započeta je prije starini mora povući pred nastupom mo- sljemena, da se doimlje kako bi se iole viši
rata, a završena nakon njega. Tuholjani su dernog doba. čovjek morao pogeti želi li proći ispod te
joj nadjenuli ime Šehidija, da u njemu dok Možda bi najbolje bilo da se onog tre- strehe “zazinule” rastočenom daskom.
je svijeta i vijeka žive svih devetnaest po- nutka kada je sunce skinulo svoje usijane Zato je najbolje ne zalaziti na suprotnu
ginulih boraca iz njihovog sela. Svaki put okove s ove ljepotice i putnik okrenuo i stranu. Ondje su oštri planinski vjetrovi
kada izustite njen naziv, kao da ste isto- zauvijek je u svom sjećanju zadržao baš podigli lim s krova i postavljena je zakr-
vremeno izgovorili imena svih devetna- onakvu, rumenom sunčevom vatrom uz- pa od ljepenke, bitumena, kako li se već
est tuholjanskih sinova koji su poginuli dignutu kao kakvu vanvremensku kočiju zove taj materijal?
I pod krovom su posvud tragovi pro-
padanja. Bijela fasada s jedne se strane
gotovo potpuno skrunila, ostavljajući iza
sebe daščane letvice, vire one kao rebra
oglođane životinje. Na ostalim stranama
zgulio se kreč. Ali, ipak, sve to pada u sje-
nu pred neponovljivim rasporedom pro-
zora s drvenim demirima kojima Drvenija
namiguje stoljećima. Može vrijeme zguli-
ti bijelu šminku sa zidova, mogu mraze-
vi prodrijeti kroz zemlju i kreč i skruniti
cijelu fasadu, mogu podmukli planinski
vjetrovi odnijeti i ostatak krova, ali ti pro-
zori na dvije strane raspoređeni u trojke,
a na jednoj ugrađeni ravno jedan ispod
drugog, uvijek će biti vedre oči, zelene od
odsjaja zimzelenih šuma koje ih okružuju,
pune života, s nečim tako naivnim i dječi-
jim na licu zgužvanom borama, na tijelu
iskrižanom ranama, što ih je plima života
nemilosrdno nanosila, pod maramom od
lima, od ljepenke, ili od originalne šin-
dre, svejedno je, njih i njihovu vedrinu u
kojoj se kupa cijeli Tuholj ništa ne može
izbrisati. n

68 9/7/2020 STAV