Page 71 - STAV broj 279

olovke, bukvar, čitanku, računicu... Osmi
razred sam završio 1962. godine. Kasni-
je, kad sam otišao u Austriju, polagao sam
državni ispit pa sam izišao na 12 razre-
da škole.” Hadžija Salih Bajrić nastavlja
kazivanje o pohađanju mekteba te svom
prvom namazu: “U mejtef sam išao kod
Muhameda ef. Amidžića, i to samo na kra-
ju da me ispita. A čitao sam knjigu Krat-
ka obuka o namazu, koju mi je otac kupio,
i pomoću nje sam naučio klanjati. Čuvao
sam ovce i čitao tu knjigu. Sjećam se da
sam prvi namaz klanjao u blizini današ-
nje kuće. Tu sam čuvao ovce, uzeo abdest
i klanjao. Imao sam 11 godina. Taj namaz
i taj osjećaj kad sam se prvi put sagnuo na
travu nikad ne mogu zaboraviti. Maj, sve
miriše oko mene, a ja klanjam na travi. I
danas mi je u nosnicama miris trave i ta Prvi bunar iz 1980. godine s izletištem u pozadini
ljepota i dobrota koju sam tad osjetio čine-
ći sedždu svom Gospodaru. Onda ta sreća
što sam naučio klanjati i očeva radost kad
sam mu kazao tu lijepu vijest. Mislim da
bih i sada mogao u 2-3 kvadratna metra
pronaći to mjesto gdje sam prije 63 godine
obavio svoj prvi namaz”, kaže Salih Bajrić.
Nakon odsluženja vojnog roka i ženid-
be, Salih se krajem šezdesetih godina pre-
selio iz rodnog Prokopa u današnju Čavu.
Godine 1974. godine zaputio se na rad u
Austriju, u gradić Weiz u blizini Graza.
“Prve 2-3 godine radio sam na bauštela-
ma, ali mi se nikako nisu sviđali mistrija,
kramp, miješalica. Kad sam shvatio da to
nije posao za mene i da neću moći tako ra-
diti 30-40 godina, ubrzo sam se prebacio
u fabriku koja se bavila preradom kože i
tu ostao do penzije. Teške su bile te prve
godine rada u Grazu, posebno putovanja.
Do Velike Kladuše sam putovao makada-
mom, a poslije su do Karlovca bili brojni
prekidi. Putovalo se jako dugo i na grani-
ci se čekalo 4-5 sati. Trebalo mi je oko 12
sati da stignem na posao ili da se vratim
kući. Autobusi su bili stari, često su se
kvarili. Kući se dolazilo jednom u mje-
sec ili u dva mjeseca. Kad dođem kući,
budem satran od umora, ali ja sam nakon
4 godine odmah sebi kupio auto i, hvala
Bogu, onda se dalo. Sad mi do Austrije ili Bunar s tri cijevi iz 1998. godine
nazad treba tačno 5 sati”, ističe hadžija Sa-
lih, dodajući da je 1998. godine otišao u “Takve stvari me čine sretnim, kad pomognem žednom
invalidsku penziju nakon što je na poslu
povrijedio ruku. Prije odlaska u penziju čovjeku ili žednoj životinji. Svako dobro koje čovjek
dobio je i austrijsko državljanstvo. Na to uradi nekome će koristiti. Duboko sam svjestan toga i,
je pristao tek onda kad je mogao zadržati
i bosansko državljanstvo, jer, kako kaže, kad me neko pita koliko me je sve do sada koštalo, ja
ni za šta na svijetu ne bi se odrekao bosan- odgovaram da nije ništa. Barem ja to tako razumijevam.
skog državljanstva. “Danas mi sinovi Ha-
san i Ibrahim rade također u tom gradu i, Sve sam napravio isključivo radi sevapa. Jedan čovjek
pored ovih u Bosni, i u Austriji svaki ima
svoju kuću. Sve vrijeme dok sam boravio me skoro pita: ‘Pošto bi prodao onaj jedan bunar?’, a ja
u Austriji nastojao sam pomoći mnogima mu kažem: ‘Kad bi se moglo znati, a to se ne može znati,
da se zaposle. Mislim da sam posredovao
kod zapošljavanja blizu 50 ljudi. Neki su dao bih ga za Džennet, a za novac ne bih nikako’”

STAV 9/7/2020 71