Page 70 - STAV broj 279
P. 70
DRUŠTVO
Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ
U
pitomoj dolini rječice Čave, s
desne strane puta koji vodi ka
bužimskom izletištu Svetinja,
nalazi se porodična kuća hadžije
Saliha Bajrića. Ovaj sedamdesettrogodišnji
austrijski penzioner, čiji hajrati godinama
zapinju za oko prolaznika, u proteklih ne-
koliko decenija izgradio je 11 javnih buna-
ra, uredio i uvakufio prvo javno mezarje
za potrebe Islamske zajednice, te sudjelo-
vao u brojnim drugim korisnim akcijama.
Iako o tome nerado priča, Salih je najbolji
primjer imućnog Bošnjaka koji voli dava-
ti za potrebe izgradnje džamija i puteva,
za stipendiranje školaraca i studenata, pa
sve do pomoći nevoljnicima i siromašnim.
Očigledno se rukovodeći hadiskom poru-
kom da su najbolji oni koji su najkorisni-
ji ljudima i zajednici, hadžija Salih već je
odavno sebi priskrbio epitet dobrotvora
o kojem se pronio lijep glas širom Bosan-
ske krajine.
PRVI NAMAZ NA MAJSKOJ TRAVI
Priču o svom životnom putu Salih za-
počinje osvrtom na bezbrižnu mladost, za
koju ga vezuje sjećanje na pohađanje ško-
le i mekteba te čuvanje ovaca po okolnim
livadama i pašnjacima: “Rođen sam 1947.
Graditelj bunara hadži Salih Bajrić godine u naselju Prokop od oca Hasana i
majke Hate, gdje sam proveo djetinjstvo i
mladost. U školu sam išao u Bužim od prvog
NEUMORNI do osmog razreda, jer se u našem naselju
škola počela graditi tek kad sam bio treći
razred. Sjećam se da su me učili Miroslav
Palaš, Rade i Ljubica Milošević, Mira Će-
DOBROČINILAC ranić-Jovanović i još neki. Upravitelj škole
bio je Nikola Ćulibrk, a skoro svi učitelji
i nastavnici bili su Srbi, čak je i upravnik
banke u čaršiji, neki Braco, bio Srbin. Još
je dugo prošlo dok su kao učitelji počeli
raditi Bošnjaci. Taj period mi je ostao u
“Moj jedini motiv u svemu jeste žudnja za sevapom, za vrlo lijepom sjećanju, iako je to u odnosu
na danas bila živa patnja. Valjda jer sam
djelom kojim se ljudi i životinje mogu okoristiti. Kad navečer bio mlad i nisam znao za bolje. Kad sam
iščekujem jaciju, često razmišljam o svojim djelima, a dobro krenuo u prvi razred škole, kupio sam sebi
malu tablu, koja je bila poput školske ta-
me sjećanje služi i dobro pamtim mnogo toga. Često se ble, samo jako mala, otprilike 25 x 30 cm.
Dobio sam dvije krede, a majka mi je sa-
zapitam: ‘Allahu dragi, je li malo sve ovo sve što sam do šila platnenu vrećicu u kojoj sam nosio tu
tablu. U školi sam pisao na tome. Napišeš
sada uradio? Jesam li mogao više?’ I ostanem u uvjerenju zadaću, kad dođeš kući, a ono se haman sve
da sam ipak malo uradio” izbrisalo. Nije bilo olovke ni teke. Tek od
drugog razreda smo počeli dobivati teke,
70 9/7/2020 STAV
