Page 67 - STAV broj 370

Ne gnjavi dijete. Hajd’ sad, da bude sve stomaku. Skinuo sam skije i sjeo na snijeg.
kako treba akobogda”, reče Vasva. Prolazilo mi je kroz glavu šta bi se desi-
Predao sam kahvu. Preuzeo ulje. Kre- lo da sam kojim slučajem pao na cestu s
nuo natrag. Na povratku sam bio bolje uzvisine od tri-četiri metra. Dotrčali su
sreće. Sreo sam Umu. Upravo je izlazila iz ostali dječaci. Vikali su, vrištali: “Bravo,
kuće. Sve je zaigralo u meni. “Ćao! Kako bravo, svaka čast, najbrži si.”
si?”, upitah. “Ćao! Ma dobro. Malo me Od pretrpljenog straha nisam mogao
glava boli. Cijeli dan kući. Idem prošetati stati na noge. Uma je došla posljednja.
do korita. Hoćeš mi se pridružiti”, upita Vidio sam zabrinutost na njenom licu.
Uma i blago se nasmiješi. Konačno sam Ipak, postoji neka emocija! Nije ništa
dobio priliku! Izrecitirat ću joj nešto! rekla. Pribrao sam se nekako i krenuo
Prolazeći pored svog izbjegličkog kući s Umom.
doma, nabrzaka sam ubacio prijeko po-
trebno ulje i nastavio dalje s Umom. Že- UDARAC ZA UDARCEM
lio sam mnogo toga reći, osvojiti Umu, I dalje nismo razgovarali. Bilo je nečeg
nametnuti se, zaokupiti njenu pažnju... neispričanog. A onda me prostrijelila po-
Ali riječi, te velike i važne riječi što sam gledom i sasvim tiho rekla: “Čuj, moram
već bio smislio za ovu priliku nisu dola- ti nešto reći, ti si skroz okej.” Stao sam
zile. “Nešto si mi tih danas”, reče Uma kao ukopan, znao sam da sada dolazi ono
ponovo se zagonetno smijući. Kao da veliko “ALI”. Uma je nastavila: “Imam
je ovu igru mnogo puta igrala. Osjećao momka. Četiri godine je stariji od mene.
sam još veći pritisak. Što joj reći a da ne Na liniji. Moji znaju za njega. Njegovi za
bude glupavo, da joj izmamim osmijeh, mene. To ti je k’o ozbiljno. Razumiješ?”
da bude interesantno? Protiv svoje volje, klimnuo sam gla-
I dok smo tako šetali u iznuđenoj vom. Koraci su postojali teži. Činilo mi
tišini, hodajući po već ugaženom sni- ponovo zajedljivo Edin dok su ostala se kao da me je neko nokautirao. Sada
jegu, pored nas, na skijama, projurio je djeca gotovo poskakivala od smijeha. sam bio na podu. Odbrojavanje.
Emir V. Skijaška staza, ustvari seoski Uma mi priđe i sasvim tiho reče: “Ne Umjesto da odem kući, otpratio sam
makadamski put od ceste pored Krivaje čini ludosti. Nije potrebno.” Umu i potom produžio ka banji. Padao
do korita, bila je u dužini od dvjestoti- Već sam bio na skijama. Izgledala je je snijeg. Nije bilo struje. Nije bilo go-
njak metara. Takmičila su se ona djeca strmo ulica. Ispravio sam skije i odgurnuo riva, samim tim, ni vozila na cesti. Či-
koja su imala drvene skije, tako što bi se. Pojurio sam brzo, čini mi se najbrže nilo se da je kompletna planina nekako
odbrojavali vrijeme ko će i za koliko otkad skijam. Staza je bila isuviše kratka. umrtvljena, pod snijegom, ledom, kao
stići do improviziranog cilja. Zavidio Uspio sam nekako manevrirati kod Nu- da spava... Samo na trenutak tu tišinu
sam im. Svoje sam skije ostavio u Olo- sretove kuće. Sada je uslijedio veći zavoj. remetili su odjeci detonacija, negdje u
vu. Ionako, kako mi je sad broj cipela Sve se odigralo u sekundu ili dvije, daljini. U toku je četnička ofanziva. Sve
bio 41, prerastao sam pancerice. Ne bi krajnjim naporom uspio sam zalomi- je upregnuto u odbranu.
mi odgovarale. Na ove drvene skije, od ti skije nalijevo i izbjeći tragičan kraj, Kakav dan. Uma je “zauzeta”! Ko-
daske, s kožnim kaiševima, bez panceri- skok i prinudno slijetanje na cestu. Ne- nac. Kraj. The End. Tonuo sam u me-
ca, bez vezova, nisam se usuđivao stati. kako sam se uspio zadržati na skijama lanholiju, svijet sazdan od sivih, sivljih
Kako li uopće upravljaju njima, bila je do cilja. Od straha, nešto me presjeklo u i crnih nijansi, misli, primisli... Stajao
za mene zagonetka. sam pored sazidanog malog bazena to-
“Hvala Bogu da je ple banjske vode... Čini mi se, s isparava-
STRAH JE ODSJEKAO NOGE njem, temperaturom iznad nule, kao da
Došli smo do startne tačke. Tamo su uspostavljena ratna bolnica je samo ta termalna voda prkosila zimi,
bili dječaci mojih godina i koju godinu zaleđenom selu, svijetu, mom zaleđenom
stariji – Fahir, Fahrudin, Sabahudin i na Muškoj vodi... Imaju i otrovanom srcu... Stajao sam tako, ne
Edin. Stali smo ih promatrati. Sada je hirurški odjel. Veće su šanse znam koliko dugo, ruke su već dobrano
skijao Fahir. “A ti? Skijaš li?”, upita me bile crvene od zime kada me iz tog stanja
Uma. “Skijao. Na Bijambarama. S ovim za preživjeti ovim težim “prenuo” udarac u glavu, potom u vrat...
drvenim nisam!”, rekoh glasno. “Ja, ja, ranjenicima. Do Muške S ceste su me grudama gađali Fahro
gradsko čeljade. Trebaju mu prave ski- i njegov brat Fahrudin. Pojurio sam istr-
je, pancerice, a po mogućnosti i lift”, vode tridesetak kilometara čati na cestu. Ganjao sam ih. Želio sam
podrugljivo je dobacivao Edin dok su od Olova. Tuzla je daleko, im vratiti milo za drago.
se ostali šegačili. Bili su brži. Stigao sam kući u trku.
Rukavica je bila bačena. Sada ću im naročito ovim šumskim Sve je pulsiralo u meni, da li od trke, od
pokazati. Emir se već bio vratio. Bio je putevima. Duže se vozi do ljutnje, od ko zna čega. Ništa nije bilo
približno moje visine. “Možeš li mi po- bitno i sve je bilo bitno.
suditi skije?”, upitah ga. “Naravno” od- Tuzle, i preko sat. A i kroz Padale su pahuljice na betonski prag
govori. “A da se kladimo, jal će pasti na Stupare rizik je proći. Gađaju ispred ulaza u izbjeglički dom, topeći se,
prvoj, jal na drugoj krivini”, reče Edin začas, baš poput nepočetih, zamišljenih,
praveći atmosferu u kojoj sam postao cestu s Pelemiša. A i taj sat neostvarenih, neispričanih, zatomljenih
predmetom sprdnje. vožnje duže često život znači! romansi. Imao sam gotovo trinaest go-
“E, sad ćete vidjeti ko je Tomba!”, dina i prvi put snažno patio zbog neuz-
odvratih. “Da ne budeš bomba”, reče Iskrvari čovjek za to vrijeme.” vraćene ljubavi. n

STAV 8/4/2022 67