Page 66 - STAV broj 184
P. 66

STAJALIŠTA

                                               prozorsko okno

                                               Teme za hutbu

                                               Da sam ja
                                               džematlija
                   Piše:                        Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan,
                   Safet POZDER                ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na
                                               poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili
                                               što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što
                                               sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da
                                               opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja.
                                               I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u
                                               Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba

Kad god hoću da sjednem i                      dašak vjetra. Zrak se tako ubuđa i uki-        komšijom – zato neka me i izruži, ali bi
              pripremam hutbu, nađem se        seli da se jedva može disati.                  barem trebao uzeti u obzir i to da je on
              pred istim pitanjem: O čemu                                                     mene, a ne ja njega, za srce ujeo i da se
              govoriti? Moram vam prizna-          Fali nam onog lijepog, istinskog vje-      sve ono ne može tek tako zaboraviti. I
 ti da nije nimalo lahko odgovoriti sebi       tra koji će nam puhnuti u jedra i dati         još efendija zapiljio očima, sve u mene
 na ovo pitanje.                               nešto zamaha i dinamike; možda nas i           gleda. Lijepo kad iziđem iz džamije,
                                               probuditi i rastjerati ustajali zrak ili, ako  samo čekam da mi kogod dobaci: Ono on
     Povremeno pošaljem poruku neko-           ništa drugo, ne tjerati nas nazad. Eto, to     sve tebi govori, vidio si da u tebe gleda!
 licini svojih prijatelja širom svijeta i pi-  bih volio čuti i slušati petkom.
 tam ih jednostavno: Šta biste vi voljeli                                                         Nemoj me, vala, ružiti pa kako god!
 slušati na hutbi? Dobijem različite od-           Volio bih, naprimjer, da me efendija           Volio bih, naprimjer, da mi efendija
 govore koji mi dadnu neke ideje, ali ne       ne ruži što nisam idealan ili makar pri-       rastumači sva ova dešavanja po svijetu,
 pomognu mnogo.                                bližno tome. Iskreno, ruže me u kući,          posebno ondje gdje smo mi, muslimani,
                                               ruže me na poslu, ruže me što nemam            većina i gdje se pitamo. Nikome živom,
     Na kraju, zapitam sebe: Da sam ja         posla, ruže me što nisam dobacio ili što       pa ni meni, ne ide u glavu otkud tolika
 džematlija, o čemu bih volio da mi efen-      sam prebacio normu, ruže me što sam            netrpeljivost i razdor među nama, a tako
 dija govori na hutbi? Tu bih već mogao        ispod prosjeka ili što sam im za glavu         smo bogati. Eto, samo šta je te puste naf-
 dati nešto širi odgovor.                      promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog        te po islamskim zemljama! Onda, nije
                                               samo da opletu po meni i da nisam ra-          nas ni malo – nije šala, dvije milijarde!
     Volio bih, naprimjer, da me, kao          hat. Kako god se postavim, ne valja. Ako       Da je sreće, svijet bi pred nama drhtao i
 vjernika, ali i kao čovjeka, efendija         puno pričam – brbljiv; ako šutim – mu-         stajao u redu da čuje naše mišljenje. Da
 malo osokoli. Priznajem, fali mi vjetra       lav; ako se borim za svoje pravo – cjepid-     je po redu, kao što nije, ništa se bez nas
 u leđa, i meni i ovima oko mene. Vjetra,      laka; ako sve prepustim stihiji – sve mu       ne bi moglo odlučiti. A mi, kao da nas
 ako ćemo iskreno, ima, možda i previše.       ravno do mora; ako se smijem – može            je poplava izbacila; niti znamo šta hoće-
 Puše sa svih strana. Najrjeđe je to onaj      mu se; ako plačem – cmizdro; zapalim           mo niti imamo predstavu kuda idemo.
 fini povjetarac koji krijepi i razgaljuje.    – haram; oduljim na sedždi – munđos!           I još, uz sve to, ratujemo međusobno,
 Mnogo je češće to prava oluja koja puše                                                      pa sve brat na brata udario. O tome bih
 na sve strane i ne dopušta da se ide na-          I onda dođem na džumu, a efendija          ja volio, onako, iz prve ruke da čujem i
 prijed. Zaustavlja nas, gura ustranu, a       sve u Džehennem ugoni ili u Džennet            saznam gdje je to zapelo i ima li ikakvih
 ponekad skoro da nas vraća nazad. Po-         uvodi – kako god! To mi nimalo ne tre-         izgleda da će to uskoro odapeti.
 nekad zapuše tako neočekivano da nam          ba. Ne treba mi ni to da me svrsta rame            Volio bih, naprimjer, da mi se fino
 treba vremena da se snađemo i razabere-       uz rame s “anamo njim” samo zato što           i natenane – ne mora na jednoj hutbi,
 mo šta nas je snašlo. Dakako, ima dana,       ponekad odigramo bingo ili potegne-
 pa i cijelih sedmica kada se ne javi ni       mo koju čašicu. Dobro, ne govorim s

66 13/9/2018 STAV
   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71