Page 67 - STAV broj 424
P. 67

imala je četiri sobe s po deset kreveta,
                                                              ordinaciju, prijemnu ambulantu, kuhinju i
                                                              sobu za bolničare. nije joj bio suđen dug vijek,
                                                              jer bijaše to vrijeme ubrzanog tehnološkog
                                                              napretka pa su posljednji pacijenti primljeni
                                                              u njoj dvanaest godina kasnije, a i sama riječ
                                                              „hastahana“ bila je odavno staromodna.

                                                              Jugoslaviji, tu titulu ponese Ševala Zildžić, udana Iblizović, koja
                                                              je 1931. godine diplomirala medicinu u Zagrebu.
                                                                 Pa ipak, da mu se kako-tako oduži, historija će njenog oca
                                                              – dakle, vraćamo se Mehmedu Šerbiću – ubilježiti u svoje za-
                                                              mršene rukopise još i kao autora prve knjige o hirurgiji u Bosni
                                                              (pisana je na turskom i zove se Propisi o hirurgiji, ili pak Prva
                                                              sveska rukopisa o ranarstvu, i u njoj će iznijeti svoja iskustva o
          bolovima njenih pacijenata, niti o uspjesima i neuspjesima nje-  liječenju rana za vrijeme ustanka protiv okupacije), i ubilježit
          nog liječnika. Niti ćemo se više bespoštedno bacati u bunare ma-  će ga, što je nama daleko važnije – jer govori o njegovom duhu,
          štenjske, jer otuda ne možemo iznijeti ništa što bi nam poslužilo   a, s druge strane ima onih hroničara koji tvrde da nije bio autor
          kao dokaz da se ono o čemu pričamo zbiljski i dogodilo. Zadovo-  spomenute knjige već tek njen urednik – ubilježit će ga, dakle,
          ljit ćemo se tek šturim opisom i dati riječ historičarima: imala je   historija, ili preciznije historija bosanskog sufizma, tesavvufa,
          četiri sobe s po deset kreveta, ordinaciju, prijemnu ambulantu,   bosanskih tarikata, kao jednog od šejha tuzlanske nakšiben-
          kuhinju i sobu za bolničare. Nije joj bio suđen dug vijek, jer bi-  dijske tekije, a Tuzlaci će mu se odužiti tako da će Strmi sokak
          jaše to vrijeme ubrzanog tehnološkog napretka pa su posljednji   nazvati po njemu – Ulica Mehmeda Šerbića. „Da“, i danas se
          pacijenti primljeni u njoj dvanaest godina kasnije, a i sama riječ   tako zove.                     n
          „hastahana“ bila je odavno staromodna – i riječ kojom smo nazvali
          tu njenu osobinu bijaše već za staro gvožđe, a u modi već je bila
          riječ „izvan mode“, ali ona koja dođe iz francuskog, „demode“
          (sve ovo, naravno, ne navodimo kako bi se gradili pametni, već
          da pokažemo kakvom su se brzinom stvari mijenjale – takvom   Bajram šerif
          da ni sam jezik nije uspijevao sve da ih, njih, promjene, uspješno
          i na vrijeme pohvata). Ali vratimo se historijskim činjenicama.
          Dakle, 1886. godine Tuzla je dobila novu bolnicu, izgrađena je
          na Kojšinu. Nije to više bila hastahana, a niti bolnica, već, po   mubarek olsun!
          najnovijoj modi, zvali su je „špital“.
            Hastahanu su još dugo zvali tako, mada je sada iz nje, umje-
          sto jauka bolesnih ljudi, dopirala cika djece, psovke ljutih oče-
          va, fijuk kaiša u njihovoj ruci, brižan glas majki, mirisi peče-
          nih paprika, pregorjelog hljeba, provarenog mlijeka, iskipjelih
          turšija, sve ono što bi dopiralo iz svake druge stambene zgrade.
            I danas je, ovakvu, napuštenu i skrajnutu, zovu hastahana. Na
          njenom zidu postavili su spomen-ploču da se zna i dobro upamti
          da je ovo prva tuzlanska bolnica, bez obzira na to što ona, po svoj
          prilici, bijaše samo prelazno rješenje, jer, ruku na srce, i da se nije
          smijenilo carstvo u onih dvanaest godina, koliko se u njoj liječiše
          bolesnici, zasigurno bi izronila odnekud potreba da se sagradi veća
          i modernija bolnica od ove. A Mehmedu Šerbiću, Hadžiefendiji,
          kazuju hroničari, nova vlast, bez obzira na toliko iskustvo, nije
          priznala diplomu stečenu u Istanbulu, pa, ako je htio da liječi bo-
          lesnike i da radi u novoj bolnici i prima državnu platu, morao je u
          Beč, da ondje nostrificira, kako se to danas kaže, istanbulsko čage.
            Uprkos tome što je obavio i tu formalnost, te uspješno di-
          plomirao četiri godine nakon što je počela s radom tuzlanska
          hastahana, historija ga neće zabilježiti kao prvog muslimana
          iz Bosne koji je diplomirao medicinu u Beču, već će čekati pu-
          nih trideset i jednu godinu, sve do Mustafe Denišlića, koji to
          učini 1905. godine.
            Ali zato, kada smo već kod isticanja bosanskih prvaka, ili
          bi bolje bilo reći pionira, na području medicine, njegova kćer-
          ka Hiba Šerbić, udana Ramadanović, bit će prva muslimanka
          koja je diplomirala medicinu u Beogradu, a samo osam godina   Rudnici mrkog uglja “Banovići” d.d. Banovići
          dijeliše je od titule prve muslimanske doktorice u Kraljevini


                                                                                                    STAV 21/4/2023 67
   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71   72