Page 63 - STAV broj 424

Daidža je nakon rata ostao u Austriji,
Yugo 55 austrijske table čuo. “Meni je nebo i zemlja ista stvar”,
fabrike, naprednije auto od Stojadina,
koji smo do tada imali, da je prošao ri- viđenja, prilično pripiti.
gorozne kontrole i da se baš ovakav ko- Ponovo se obratih crvenokosoj dje- pa. Ukočena. Baš poput onih konzer-
trlja u Americi. Kakogod, nakon te ture,
nije bilo više isporuka, uslijedio je rat.
“a ti si...?”, pokušao sam
formulirati pitanje u dupke
punom disko-klubu, u
kojem se puštala najviše
prekodrinska muzika,
neki novi muzički pravci s
nabrajanjem... “le...jla...”,
kao da sam bio čuo. “meni
je nebo i zemlja ista stvar”,
orilo se sa zvučnika, a oko
mene su horski pjevali
momci, dosta sam ih znao iz
viđenja, prilično pripiti.
otići u veći grad. Ostali smo na klupi,
a Yugo, mali i nesigurni autić za široke u malom parku iza općine, negdje do
autoceste na Zapadu, vratio se u kući. ponoći...
Preveli smo ga i registrirali na nove Ostali bismo i duže da nije imala
bosanske table. Sada sam ja bio vozač ograničen izlaz i da nije bila u strahu
po potrebi, za nabavku, za Sarajevo, za da će se svakog časa pojaviti njen stariji
Petroviće, za sve što je trebalo. brat. Lelu je odnijela noć... Razmijenili
Tek sam položio, dobio sam potvr- smo brojevi i čvrsto obećali da ćemo se
du umjesto vozačke. A vozačku ću če- ponovo vidjeti.
kati najduže na svijetu, možda i cijeli
mjesec. Djed nije nikada položio, u ono V
vrijeme aktivnog radnog staža u “Stup- “A fino ti ostavi druga”, reče Malik.
čanici” bilo je dovoljno imati vozača za “Hajd’, ba, imao si Vahidina. Nije vam
službena putovanja, a kući je bio da- bilo loše”, odgovorih mu. Kolutao je
idža. Kada se kupio prvi auto, naran- očima. “Nego da požurimo, neću zoru
džasti Stojadin, sedamdeset treće, bilo dočekati ovdje. Mama ionako nema
je ih manje od deset u Olovu. Pričalo se povjerenja u moje vozačke sposobno-
kako se s istim ključem mogao otvoriti sti”, rekoh prekidajući njegove pridike.
naš i Stojadin tadašnjeg predsjednika Bilo je dva sata poslije ponoći kada
Opštine Milovana. smo prolazili pored razrušenog odma-
Kakogod, Yugo je sada bio ispodpro- rališta u naselju Paklenik, negdje na
sječno auto. Uvozili su se golfovi, kadeti, pola puta do kuće. Odjednom na cesti
poneki BMW i Mercedes iz Njemačke i ukazalo se nešto smeđasto. Na pet-šest
drugih zapadnoevropskih zemalja, oda- metara od prepreke na putu uspio sam
kle su vraćali naši iz dijaspore. Mogao okrenuti volan maksimalno lijevo, ali
se kupiti Reno Megan nov u Sarajevu. sam i prešao u drugu traku, a potom
S otvaranjem granica, uklanjanjem za- dijelom i izvan asfaltne ceste... Auto se
štitnih, vrlo visokih carinskih stopa i na trenutak nagnulo, ali sam nekako
drugih barijera, sve je bilo dostupno! uspio održati ravnotežu i stati pored
Onome ko je imao maraka. puta... “Jesi l’ u šta udario?”, upitao Va-
hidin sa zadnjeg sjedišta; očigledno je
IV bio zaspao. Moj ga je manevar vratio u
“A ti si...?”, pokušao sam formulirati stvarnost. Nije bio siguran šta se dešava.
pitanje u dupke punom disko-klubu, u Izašao sam ispred auta. Pogledao
kojem se puštala najviše prekodrinska sam u prednji branik, potom u gume i
muzika, neki novi muzički pravci s na- felge. Sve je izgledalo kako treba. Malik
brajanjem... “Le...jla...”, kao da sam bio je krenuo nazad uz cestu. I dalje smo
bili u nekoj vrsti šoka. “Lisica, lisica”,
orilo se sa zvučnika, a oko mene su hor- vikao je na sav glas.
ski pjevali momci, dosta sam ih znao iz Dotrčali smo i ja i Vahidin i na ce-
sti ugledali lisicu. Kao nacrtanu. Lije-
vojci, u bijelom džemperu i suknjici viranih sa štipaljkom, što su se nosile
odmah tik ispod koljena. Izgledalo je uz bundu i krznenu šubaru. Tek je trag
prilično zavodljivo. Rukom joj pokazah krvi iz usta odavao da se koji trenutak
prema uhu, gestikulirajući da ne čujem. prije nas desila drama. “Vjerovatno ju
Nasmijala se. Bio je to dovoljan znak, je udarilo auto”, rekoh. “A da je uba-
da se nagnem prema njenom uhu i za- cim u gepek, možda se mogne prepari-
rati?”, obratih se Vahidinu, koji je živio
molim da izađemo kako bismo se upo-
znali. Klimnula je glavom, kao i da njoj na selu, brinuo se o sitnom i krupnom
nije odgovarala atmosfera, buka, gužva, hajvanu. “Ne znam. Nisam lovac, ali
mogu pitati!”, odgovori.
možda i sam izbor muzike. Dotaknuo
sam joj ruku i našli smo se vani, izvan Iz gepeka sam izvadio komad najlo-
gužve, izvan buke, sami, licem u lice. na, umotao lisicu i ubacio je u unutra.
Došao sam kući prije tri. Ugasio
Hodali smo neusklađeno. Imao sam
brži korak. sam auto, polahko otvorio garažna vra-
“A da odemo do parka, ondje ima
klupa”, predložih. Bili smo mi i noć. ta i pokušao ga ugurati kako nikoga ne
bih probudio, kako se ne bi znalo kad
Bili smo mi i povjetarac. Bili smo mi i sam došao kući. Odjednom, začuo sam
mjesec maj. Sve je mirisalo na romansu. škripu iznad mene. Pogledao sam i vidio
Pričao sam o Balaševiću, pokušao izre-
mamu kako stoji na balkonu, u kaputu,
citirati stih, o gimnaziji i planovima za prekriženih ruku i s pogledom koji je
budućnost. Pričala mi je o Balaševiću, govorio više od hiljadu riječi. Ko zna
o medicini koju želi upisati u Tuzli, o
koliko je stajala tu i čekala i šta joj je
tome kako je neshvaćena i kako želi sve prolazilo kroz glavu. n
STAV 21/4/2023 63