Page 69 - STAV broj 335

Ali, zaboraviše da Topusko nije u Bo- djevojaka i odoše nekud, i to petnaest me- NEOSVOJIVA TVRĐAVA
sni. Odmah, prve godine, čim ne dobiše tara uvis. Silno se poslije namučiše, pot- I taman kada su isposlovali sve što im
svoj dio, opati se požališe papi. Ovaj napi- plaćujući i šaljući poslanstva kralju da im je trebalo, kad i ostale velikaške porodice
sa pismo ugarskim moćnicima i, ne prođe umjesto deset metara da dozvolu na 15, ne – ne računajući one prevarante koji su pot-
ni puno desetljeće, kad se na obalama Gli- spominjući u molbama da su je već digli plaćivali službenike po budimskim kance-
ne pojavi Fridrih Celjski, suprugoubica i toliku i da ju je narod već prozvao Pod- larijama pa, kada sami ne imaše hrabrosti
razvratnik, i natjera ih da ponovo tjeraju zvizd, sprdajući se i s njima i s njihovom da dođu i uzmu ono što su stekli prevarom,
desetinu u Topusko i da daju vanredne pri- kulom, i govorahu da nisu Kreščići krivi prodavahu svoje lažne darodavnice drugi-
loge, i da poprave krov na crkvi kad udare što je ispala onolika, već je preko noći sa- ma, ali ni ovi nemadoše kuraži da prejašu
gromovi, i da ljube ruke kardinalima kada gradi Marija Zvjezdana. preko Gline – kad i crkva ostavi kreščić-
se umilostive pa ih posjete... Pred tom si- Kada su riješili kulu, upriješe Kreščići ke posjede na miru, eto ti nove nevolje –
lom Kreščići ustuknuše. još strastvenije i uskoro u cijeloj Ugarskoj Osmanlije. E toj sili Kreščići se ne mogahu
i u Hrvatskoj, pa i u Bosni, nije bilo ni naj- sami suprotstaviti. Dva puta u pet godina
NICANJE GRADA sitnijeg plemenitaša a da do njega nije do- provali Malkoč-beg preko Une i sve popa-
Krešćići više nemaše mira ni na vlastitoj šao poklon od Kreščića i poziv da ih posjete li. Nakon nekoliko godina, eto ti ih opet.
zemlji i dobro zapamtiše dan kada odlučiše u njihovom dvorima u Podzvizdu. Bijahu Uzalud su Kreščići dobivali najbolje kape-
da crkvi okrenu leđa. Njihovi posjedi sada tako uporni da se za nekoliko godina među tane iz kraljevske vojske i najbolje posade,
postadoše upitni i nije moglo proći ni de- plemenitašima o Kreščića dvorima poče pa čak i glasovitog Nikolu Šubića Zrinskog.
set godina a ban bi, ili Frankopani ili sam pričati kao o stvarnim, mada im ni teme- Na kraju, kada Osmanlije zauzeše Vrnograč,
kralj, po nagovoru moćnika dodjeljivao lja nigdje ne bi, a razliku između dvora i Kreščići nikako ne dadoše Podzvizda i pola
njihove pradjedovske posjede nekim dru- grada i obične odbrambene kule znalo je ih izginu. Zakleli su se da ovaj grad nikada
gim porodicama, kao da su prazni i kao da tada svako dijete. Tako grad Vrnograč bi niko neće zauzeti i u toj svojoj tvrdoglavosti
Kreščića i nema, kao da ih je sve kuga po- izgrađen prvo u kreščićkoj mašti, zatim u istrajavahu do samog kraja. Kada se cijela
morila. Tako su svako malo morali poteza- priči, sve dok ne postade stvaran i prije nego porodica iseli u dubinu Hrvatske, preostali
ti stare isprave i obijati pragove evropskih Kreščići isposlovaše dozvolu da ga podignu, Kreščići, prije nego se povukoše, miniraše
dvorova i razvezivati rodbinske veze do de- pozivajući se na ranjivost njihovih posjeda grad i srušiše čak i glavnu kulu.
setog koljena, a sve kako bi isposlovali da i na sve veću prijetnju Osmanlija koji već Nekoliko godina poslije Osmanlije po-
im se njihovo vrati. Ta stalna dokazivanja mahaše sabljama po Bosni. U toj sveop- praviše grad i nanovo se kula kreščićka pro-
i dodvoravanja i podmićivanja iscrpljivaše ćoj pomami izazvanoj strahom od osman- pe pod zvijezde. Sve je bilo isto, samo što je
im svu snagu. Tri puta im na nos izađe sva skog nadiranja dobiše Kreščići i dozvolu nad glavnom kapijom bila izgrađena drvena
ona desetina koju nisu odnijeli u Topusko da nakon dvora u Vrnograču i oko kule u džamija i više nije bilo Kreščića. Oni su se
i sad bi, čini im se, plaćali i dvadesetinu, Podzvizdu podignu grad. E tada više nisu raselili na sve strane, diljem Hrvatske. Ali
samo da im se vrati onaj pređašnji mir kada morali obijati sve evropske vlastelinske većina ih nije otišla daleko, naseliše se oni
su se smjerno držali obećanja koje njihovi pragove ako bi se nekom tamo ćefnulo pa u Draganić pored Karlovca. A kada bi ih
preci – i Krečo, i Krupiša, i Rako – polo- njihove posjede dodijelio drugima, već bi obnoć pritisla sjeta, vađahu oni iz svile po-
žiše pred Belom IV. im samo poručili da dođu, ako imaju hra- žutjele darodavnice sa štambiljom Bele IV,
Godinama se premećući od jednog do brosti, pa neka ih sami uzmu, kao što po- kakve je malo ko u Hrvatskoj imao, pa ih
drugog dvora i kod svakakvih vlastelina, ručiše Juriši Frkaščiću, službeniku Ivana prelistavaše do zore, a ujutro pričahu unu-
odlučiše na kraju i oni da sagrade vlasti- Frankopana Cetinskog, koji mu darovaše cima kako su nekada davno, njihovi pra-
ti dvor i upriješe svu svoju imovinu, sav Podzvizd, i grad i kulu. A poručivaše to i prapradjedovi – i Krečo, i Krupiša, i Rako
preostali ugled i sve moguće veze te u na- ostalima, svima onima koji su u Budimu – spasili glavu Beli IV, najvećem kralju u
rednih pet godina isposlovaše od kralja potplaćivali službenike po kraljevskoj kan- Evropi, da bi o podne već bili na konjima
Žigmunda dozvolu. Ustvari, nije sve sta- celariji da im prepisuju manja imanja koja pa se verahu put Petrove gore, odakle bi,
lo u jedan mah. Prvo su, na jedvite jade, nemadoše vlastitih kula i utvrda pa se ne sve dok im sunce ne bi zamaklo za leđima,
uz velike muke i krajnja odricanja, dobili mogaše sama braniti – i Ivanu Kozalu iz virili kroz durbin gledajući kako se njihova
odobrenje da mogu podići tek odbram- Čavice, i Brnandinu Trumpiću iz Zečeva, kula sašaptava sa zvijezdama.
benu kulu. Sagradiše je na najšiljatijem i Nikoli Vojkoviću, i Ivanu Bornemisu, i I bivalo bi im tada milo oko srca jer se i
uzvišenju, podno Gladnog brda, na ko- Baltazaru Alapiću, i Benku Baćanu, i Pe- dalje pričalo kako je neosvojiva. U toj priči
jem se neke gladne godine iskupi sedam tru Kegleviću, svima. pronalazahu oni poštovanje koje su im odavali
oni tamo Krajišnici, preko granice, Bošnja-
ci. Zbog toga, kazuje se, kada je ban Jelačić
krenuo na Podzvizd da se upiše u historiju
kao jedini vojskovođa koji će ga osvojiti, niko
od Kreščića nije htio poći s njim. A kada
dođe do njih glas da se cijeli odjel banove
vojske zaglavio u močvarnoj Oskoruši pod-
no mlinova koje građahu vlastitom rukom,
ne znadohu jadni šta da osjećaju: koliko god
im je bilo žao hrvatskih vojnika koji izgibo-
še u blatu Oskoruše, toliko im bi drago da
Jelačić ne zauze njihovog Podzvizda. Jer ko
bi oni bili da naude legendi o neosvojivosti
tvrđe koju sami izgradiše i koju će vam i da-
nas na spomen njihovog starog grada svaki
Podzvižđanin odmah kazati?! n

STAV 6/8/2021 69