Page 67 - STAV broj 312

MIRNES OMEROVIĆ I u svom milvanju lomi
Pa tako slomljen
– “PRIJEDORSKA MATURA” Ustajem i bivam,
Bivam ono što nikad
Neću biti.
I
Potežem iskusanu sablju
Iz mog nišana II
Koju i ne ponesoh sa sobom I već odavno je noć,
U ovu ukletu avliju mojih snova A sunce je tek zašlo
A sad je imam, I nebeski svod zvijezdama
Tešku i oblivenu krvlju, Ovjenčan od vječnosti
Ali je imam. Do beskonačnosti jedne riječi,
Našao sam je Čujem u daljini muziku,
U svom besmrtnom miru Meni poznatu,
Dok nebesa su motrila Ali davno zaboravljenu,
Nad nikad spojene Pa se sudaram s vjetrom
Mostove života I u očima gubim nadu
I njegova traganja Jer svijet je pun besvijesti.
Dok ležah smrtno Moja duša je na izmaku,
Besmrtan pod stećkom U česmu sam je pretvorio.
I kraj rijeke puštah svoje ruke Sjedam na klupu zamršenu
I mač svoj odložih Među trnjem zvijezda
Spuštajući sidra svojih snova I gledam kako
Jer ih nema Neprocvali behar pažljivo
Kao što nema ni mene Sluša ezan uplakanog mujezina,
Ako me je ikad uopšte bilo. Jer danas je najtužniji petak.
Samo sam oblutak A i ja sam ukočen u
Kojeg rijeka miluje Mrtvilu svoga tijela

STAV 26/2/2021 67