Page 91 - STAV broj 221-222

Želeći je počastiti bar kolačima u Diplomirat ću iz vojske, valjda! – ispri- novom romanu Kostolomi, a Pupačića i
nekoj slastičarnici, krenuli smo pješice čah tako Tamari s osmijehom. Tomičića dizalo u vrh, “odmah uz bok
prema Trgu Republike. Išli smo sporo Juri Kaštelanu i Vesni Parun”. U biogra-
zbog njezinog otežanog hoda, često za- ZAGREBAČKI PISCI fiji Zlatka Tomičića, na kojeg je pikirala
stajkujući uz izloge. Nisam joj imao što GOSTUJU U MOSTARU gospođa Ljubica, vidno mjesto zauzima-
posebno pričati o svom vojničkom živo- Pita Tamara neumorno. Pita kako le su pjesničke zbirke Vode pod ledinom i
tu, ali sam nadoknađivao svojim ozare- mi je u vojsci, je li mi neobično i je li mi Četvrtog ne razumijem, putopisi Nestrplji-
nim riječima o prvoj zbirčici pjesama koje teško, posjećuje li me iko ovdje, tako da- vi život i knjižice o narodnim herojima,
je većinom poznavala s naših malih, za- leko od Mostara... Spominjem da se tu i Stjepan Sekulić Jucko i Ivan Senjug Ujak.
jedničkih mostarskih književnih večeri. tamo vidim s Goranom, da sam upoznao Publika je izuzetno toplo primila zagre-
Povremeno bismo nastupali s Kebom u i “hrpu pjesnika od Maribora do Gjev- bačke pjesnike i to je gostovanje zaista
Ðačkom domu, u Narodnom univerzitetu, gjelije” na “Goranovom proljeću” i spo- počastila svojom velikom naklonošću.
u ponekoj srednjoj školi, u ponekom seo- menuh, na kraju, da sam jednom susreo Prošlo je podosta vremena od Tama-
skom domu kulture (u Potocima, Raštani- i “onog poznatog hrvatskog pjesnika” rine posjete. Vojnički se život nastavljao.
ma, Gorancima...) koji su trebali postati kojeg je njezina mama, kad je gostovao Dlanovi su mi bili puni žuljeva od noše-
rasadnici socijalističke kulture. Nisu joj u Mostaru, pozvala na ručak. Pozvali ste nja sanduka s “nestabilnim eksplozivi-
bile poznate samo pjesme koje je Izet Sa- i mene, dodao sam. ma”. Jedino su me pjesme podizale iznad
rajlić izbacio iz Arabije ljubavi. Izbacio je “Zlatka? Zlatka Tomicica?!”, trepnula zemlje. I njihove objave. U jednom sep-
sve one za koje je zaključio da su “religi- je i koketno se nasmijala. “Joj, s bradom tembarskom broju Telegrama izašle su i
oznog karaktera”. Te nisam, doduše, mo- boje meda! Puno ga pozdravi, molim te. one pjesme koje je ispustio Sarajlić iz
gao objaviti ni u bh. časopisima. I od moje mame... Kako je samo hvalio Arabije: Potomku tatarskom, Stare bratove
naše stihove! Za moju pjesmu Zeno, zeno, knjige itd., a u antologijskom izboru S.
MOJ BRAT MIRZA prokleto ti deseto koleno rekao je, sjećaš li Mihalića u splitskom časopisu Vidik br.
Pita me Tamara zašto sam neočeki- se, da je antologijska!” “Odbij mu malo 5 – i Akšam olur, koja će snažno utjecati
vano, i još samoinicijativno, odlučio za na vino, a i pjesma ga je... narajcala, činilo na moju sudbinu.
odlazak u vojsku. Teško je objasniti, va- se!”, okrenuo sam, bezobrazno, na šalu. Krajem godine 1968. sjedio sam
ljda sam odrastao, suočavao se prvi put Ne mogu se pouzdano sjetiti kad je u “Tingl-Tanglu” s Josipom Prudeu-
– kako ono kažu: u raljama stvarnosti iz- u Mostaru gostovala grupa zagrebačkih som kad se pojaviše Ružica Orešković s
među želja i nemogućnosti. Nikad nije pisaca. Vjerovatno u ranu jesen, odmah Ðiđijem, za kojeg nikad nisam shvatio
jedan razlog. Razlozi se, gle ti to, talože po padu Aleksandra Rankovića, kad su čime se zapravo bavi, i Salih Alić, o ko-
jedan na drugi i isprepliću se. Imao sam na našem Narodnom univerzitetu (izne- jem tek zadnjih mjeseci saznajem ko je
15 godina i za rođendan sam dobio, prvi nada!) uočili veliki “debalans gostujućih i što je nekoć bio. Bio je, ukratko, jedan
put u svom životu, ručni sat. Darovao hrvatskih kulturnih radnika na konto od onih “uništenih i odbačenih pjesni-
mi ga je brat Mirza te godine, 1959. Mi- srpskih i crnogorskih”. Ekipu su činili ka” koji je tumarao po Zagrebu potpu-
rza je bio glumac prve generacije Lut- dr. Miroslav Vaupotić, Jozo Laušić, Josip no osamljen i tužan. I za njega su rijetki,
karskog pozorišta. Kad bi bio dežurni Pupačić i Zlatko Tomičić. Priređene su koji su ga nekoć poznavali kao pjesnika,
vikendom, tamo sam provodio sate u dvije književne priredbe, za odrasle i za vjerovali da je davno otputovao na onu
polumraku dvorane, ulazio među lutke srednjoškolce u dupke punoj kino-sali stranu svijeta. O svom je trošku objav-
koje su visile na nevidljivim koncima, JNA na Mejdanu. Laušića se slavilo po ljivao brošurice anegdota o Tinu Ujevi-
otvarao klavir i dodirivao tipke koje bi ću što ih je bilježio, kao Tinov intimus,
zabrujale čudesnim zvucima koji nisu iz najneposrednije blizine, ili je i sam
bili od ovog svijeta. Jednu sam večer u Ne mogu se pouzdano njihov junak u Tinovoj sjenci. Njegova
snu osjetio snažnu zubobolju, bol od koje sjetiti kad je u Mostaru nesreća je bila što je prvu zbirku Lirske
sam se probudio plačući. Kad sam otvo- gostovala grupa akvarele objelodanio u Zagrebu 1942, pa
rio oči, iznad mene je bila moja majka. je odmah potom uvršten u zajedničku
U velikom je grču, u nijemom je plaču. zagrebačkih pisaca. knjigu Ranjeni golub, s prijateljima Al-
Rekla je: Mirza je umro. Tako sam ostao Vjerovatno u ranu firevićem, Šopom, Krklecom, Vlaisav-
bez brata u nesretnom, kobnom sluča- ljevićem i Balentovićem – iste te godine.
ju. Imao je 9 godina više od mene, samo jesen, odmah po padu “Dobro da te susretoh”, reče mi Sa-
24. A roditelji? Nisam mogao podnositi Aleksandra Rankovića, kad lih, “Zlatko priprema književnu akade-
njihovu patnju ni ono što je iz tog pro- su na našem Narodnom miju Grupe ‘Tin’, želi te pozvati, a nema
izlazilo... Otišao sam, tragom molbe za ti adrese, pa eto, da znaš, bit će u Pionir-
poslom u školi, u potpuno nepoznato, univerzitetu (iznenada!) skom kazalištu Trešnjevka. Zapiši: 14.
udaljeno mjesto Kamenica, kraj Bihaća. uočili veliki “debalans prosinca 1968.”
Ali... tu sam, u bolnom jadu materijalne gostujućih hrvatskih Otišao sam na akademiju posvećenu
bijede krajiškog stanovništva, gdje sam Tinu Ujeviću grupe, kako sam saznao,
usred snijega viđao bosonoge starice, od kulturnih radnika na konto pretežno radnika pisaca, ali i ljudi koji –
učenika dobio uši. Bio sam stidljiv mla- srpskih i crnogorskih”. ideologijom komunizma potirani – nisu
dić, ali tada sam propadao u zemlju od više nigdje pripadali. Osim vrlo značajnog,
srama da to neko ne sazna. Dočekavši Ekipu su činili dr. Miroslav što će se kasnije ispostaviti, bošnjačkog
polugodište, 15. januara napustih goto- Vaupotić, Jozo Laušić, pjesnika Saliha Alića, tu večer upoznah i
vo krišom Kamenicu i iz Bihaća se noć- Josip Pupačić i Zlatko vrlo markantnog, elegantnog gospodina s
nim busomvratih u Mostar. U proljeće leptir-mašnom i cigaretom među prstima,
smo Rade, Ivan i ja dobili u Dubrovni- Tomičić nekoć bogatog bega i književnika Envera
ku odobrenje svojih diplomskih tema. Čolakovića. n

STAV 30/5/2019 91