Page 50 - STAV broj 347

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (29)

BAUK KALJAVIH ROVOVA:

NE ZNAŠ TI, DIJETE,

ŠTA JE TO RAT

“Ne razumiješ ti to... Još si dijete. Rat je. Nije ovo igra. Kao Rambo
kad usred džungle ‘poroka’ pedeset kosookih... Bio sam kada su
probali proboj tenkovima. Strašno. Da poludiš. Tenk do tenka,
Piše: Ammar KULO otprilike kao ona kolona prema Višegradu u filmu Valter brani
Sarajevo. I pucaju. Ubiše. Raznose. Ludnica. A onda vidiš, neko s
kim si do jučer igrao karata bez pola glave... Onda iza pješadija...
Ne možeš nos promoliti... Dobro je da sam ikako normalan.”

eć u sljedećem trenutku spustio VRATITI OSMIJEH NA ANERINO LICE čine manjim. Moram što prije doći i vratiti
sam se niz strmu stranu, od ceste Anerin bicikl sa “zgužvanom” felgom se kako niko ne bi primijetio.
do obale Krivaje, vješto balansi- ostavio sam iza štale, tek toliko da nije na A ključno je i vratiti osmijeh na Ane-
Vrajući biciklom, na jedvite jade vidljivom mjestu. Nisam mogao spavati. rino lice. Ko zna kako je opravdala to što
izbjegavši da ne padnem. “Hajde, možeš Ujutro me čekao put. I to ne bilo kakav nije dovukla bicikl. Izbjegao sam proći po-
ti to. Samo hrabro”, bodrio sam Aneru, put. Kući. Ondje gdje se granatira. Kako- red njene kuće. Možda bi me vidjeli njeni
koja je ostala na cesti. Odvažila se na si- god, mojom je krivicom napravljena šteta. roditelji, sigurno bi pitali za bicikl! Ovako
lazak, ali pješke... Bicikl je držala pored Valja to ispraviti. Bit ću oprezan. Reći ću sve će biti riješeno još danas.
sebe... U nekom trenutku saplela se i is- da idem do Soluna. Do Olova mi treba sat U ratu su neka naselje kompletno spa-
pustila ga... Skliznuo je na stranu sa staze, do sat i po biciklom. Zadržat ću se ne više ljena, iseljena, neka u velikoj mjeri napu-
poletjevši u zrak, da bi potom, s visine od od sata. Dakle, ukupno ću biti maksimalno štena, poput Olova. S druge strane, sela
nekih tri-četiri metra, frontalno udarilo u četiri sata odsutan. Niko neće ni primijeti- niz Krivaju i Solun, kao centar slobodne
stijenu koja se nalazila odmah do rijeke. ti da me nema. teritorije, nikada nisu bila puniji. Tu je voj-
Već sljedećeg trenutka bili smo kod bici- Zaspao sam iza ponoći... Posljednji put ska, ono malo privrednih kapaciteta drvne
kla. Od siline udara pukla je guma, a fel- kada sam pogledao na sat bilo je dvadeset i tekstilne industrije što se uspjelo izmje-
ga je toliko bila deformirana da ju je bilo do dva... Probudio me alarm u osam sati. stiti iz Olova; tu je administrativno sredi-
gotovo nemoguće ispraviti... Anera je bila Vrzmao sam se oko našeg izbjegličkog šte općine, Crveni križ, tu su kamioni, to je
vidno zabrinuta te me suznih očiju upita- doma do jedanaest. Oko dvanaest sam ru- polazna tačka iz koje se organizira odbrana.
la: “I šta ću sad? Kako ću se vratiti kući čao. “Mama, idem do Krivaje. Otići ću na Morao sam usporiti kroz Solun. U su-
s ovako razbijenim biciklom?” “I nećeš. kupalište kod banje. Sigurno se neću vratiti sret su mi išla zaprežna kola, zatim vojno
Ostavit ćeš bicikl kod mene, ja ću to sre- prije pet”, rekoh kako bih osigurao pokri- vozilo “Push” zelenkaste boje... Sve je bilo
diti!”, odgovorih samouvjereno. će. Izvadio sam bicikl. “A ti me to nešto u pokretu, u kretnji, prašina se dizala s
Već sam imao plan. Otići ću u Olovo. foliraš”, reče mama. “Ma jok”, odgovorih. makadamskog puta.
Ondje sam u podrumu imao kostur bicikla “Ideš se ponovo vozati s onom djevojči- Pored Krivaje nekoliko peškira. Već su
i felge. Neko je od vojske prvih dana rata com, je l’ de? Kako se ono zove?”, mati se stigli prvi kupači. Bit će topao dan. Smje-
donio u naš podrum oštećeni bicikl, dijelom blago nasmiješi. “Pa dobro, ne moram ti njivale su se livade, četinari, zavoji, dije-
od gelera ispresijecanu guvernalu... A onda sve reći”, odgovorih i iskradoh se iz pro- lom asfaltiran, dijelom oštećen put, potom
je svako skidao šta mu je trebalo od rezer- storije, konačno slobodan od zapitkivanja. ponovo velikim dijelom makadamski put.
vnih dijelova. Ostali su samo kostur i felge... U Soluna sam bio za manje od petnaest Stigao sam do Križevića. Vidjeh Mirzu Mu-
“Otići ću u Olovo, sutra... Riješen pro- minuta. “Adriatic” je bio pogonjen kao ni- neverinog, komšiju iz “kartonske” zgrade.
blem. Ne brini”, rekoh joj prije nego smo kada prije. Posljednji sam ga put na duže
se rastali negdje u poslijepodnevnim sati- staze vozio možda u maju prošle godine. NEKI DRUGI MIRZA
ma jednog sunčanog, dugog, neuobičaje- Bicikl mi se činio nekako manjim. Ili je Drago mi je kad uvijek vidim nekoga
no lijepog junskog dana devedeset treće... to tek privid, kako rastete da vam se stvari od komšiluka, nekoga iz Olova... Izbjeglice

50 29/10/2021 STAV