Page 51 - STAV broj 347

iz jednog mjesta kao neka vrsta su porodice.
Staneš i ispričaš se, sjetiš se s nostalgijom mje-
sta odakle si potekao... Živimo u sjećanju na
neka lijepa vremena... “Mirza, Mirza!”, zau-
stavih se s druge strane ulice, odbacih bicikl
i pođoh mu u susret. “Đe si, komšo? Đe si,
dječak? Š’a ima, š’a nema?”, pritrča mi u su-
sret. Uhvati me ispod pazuha i diže u zrak...
“Kako si samo porastao! Kako si mi? Jesi l’
još u Milankovićima?”
Mirza je bio nepunih deset godina stariji
od mene. Radio je, čini mi se, u “Pretisu” u Selo Križevići
Vogošći. Putovao bi svaki dan. Onda je po-
čeo rat u Sarajevu. Ostao je u Olovu. Bio je
uvjeren da će rat brzo završiti. Vjerovao je
da ćemo za kratko vrijeme poraziti četnike.
Prijavio se dobrovoljno u Teritorijalnu od-
branu, sada Armiju RBiH.
Onog dana, prvog dana rata, na sat-dva
prije nego što će početi granatiranje Olova
pojavio se komšija Mirza s još dvadesetak
mladića, s uzdignutim automatskim puška-
ma na prsima, u novim uniformama, stroje-
vim korakom forsirajući cestu. Kao u najbo-
ljim propagandnim filmovima o regrutaciji.
Išli su ka Olovskim Lukama. Iz grla vojnika
orilo se “Baci bombu, goni bandu”... Bilo je
nešto veličanstveno u tom prizoru, nedoku-
čivo, nešto što je ulijevalo nadu. Selo Boganovići
Gledam ga. Nije to bio više taj Mirza. Imao
je i koju sijedu u svojoj dugoj kosi. Frizura i i ulazio u krivajski kanjon. Razmišljao Iz smjera Olova prošao je džip. Zatim
dalje kao kod Alena Islamovića. Nekada pun sam o Mirzi. Dvadeset dvije godine. Bo- se zaustavio pedesetak metara od mene, da
života, energičan, sportista... Počeo je pušiti, rac. Na braniku domovine. Što li rade bi se potom vratio natrag i stao nasuprot
a znao sam da je bio pobornik zdrava života njegovi vršnjaci u Evropi? Ispijaju ka- mjestu na kojem sam stajao... Otvorio se
bez poroka... Pokazujući na cigaretu, upitah hve? Ganjaju cure? Studiraju? Rade? prozor. Unutra, na suvozačevom mjestu,
ga: “Šta bi?” Slegnuo je ramenima i kratko Neko i puca! Na nekoj vojnoj vježbi! Ahmo H., komandir izviđačko-diverzant-
odgovorio: “Ma pusti.” “Ne mogu da vjeru- Hladni rat je gotov. Smanjuje se vojni ske čete, Vasvin suprug. Neko s kim ću,
jem, nekadašnja sportska nada...”, rekoh šale- efektivi. Evropa živi san. San ujedinje- u vrijeme njegovog dopusta, “voditi raz-
ći se na Mirzin račun. Na trenutak je zastao, nja. U bivšoj Jugoslaviji klaonica. Je li govore” o situaciji na frontu. Valjda ga je
kao da je želio mnogo toga reći, naružiti me, moralo biti ovako? zabavljalo moje zanimanje za rat.
objasniti mi... Vidio sam i ljutnju u njegovim Došao sam do Paske Luke. Tu su au- “Mali, gdje si kren’o?”, povišenim to-
očima, da bih potom odmahnuo rukom i re- tobusi, kamioni, vojnici, mehaničari, nom mi se obrati. “U Olovo!”, odgovo-
kao: “Ne razumiješ ti to... Još si dijete. Rat je. doktori, bolničko osoblje... Mnoštvo po- rih. “A šta ćeš tamo?”, upita me Ahmo.
Nije ovo igra. Kao Rambo kad usred džungle znatih lica... Nadomak sam Olova. Kuće. “Idem po...” Nisam stigao ni završiti, pre-
‘poroka’ pedeset kosookih... Bio sam kada su Željno tražene felge... kinu me u pola rečenice. “Zna li ti mati
probali proboj tenkovima. Strašno. Da polu- Čuju se detonacije u daljini... Koliko za ovo?” Ne rekoh ništa. Oborih glavu.
diš. Tenk do tenka, otprilike kao ona kolona je sigurno? Je li u toku granatiranje? Na “Pa da. Magarac jedan!”, gotovo je vrištao.
prema Višegradu u filmu Valter brani Sarajevo. izlazu iz Paske mali tunel. Do tunela pro- “Hoš glavu da izgubiš?! Nije ti ovo Tour
I pucaju. Ubiše. Raznose. Ludnica. A onda širenje. Tu je smješten kontejner dužine de France! Okreni bicikl i ispred mene. I
vidiš, neko s kim si do jučer igrao karata bez četiri, širine dva, visine dva i po metra. budi sretan što te neću reći mami!”
pola glave... Onda iza pješadija... Ne možeš Pred sami rat rađena je rekonstrukci- Protiv svoje volje, okrenuo sam guver-
nos promoliti...” ja puta na izlazu iz Olova, kod stadiona nalu i krenuo nazad... Kakogod, pokušat
Dok je pričao, nesvjesno je, kao u nekom Fudbalskog kluba “Stupčanica”. Isti ta- ću sutra, nekako ću doći do te felge, raz-
grču, othukujući prinosio cigaretu, kao da kvi kontejneri bili su postavljeni pored mišljao sam dok su se smjenjivale livade,
ponovo proživljava traumu. puta, odmah uz stadion. Koristili su ih četinari, mostovi, ograde, kuće, mladi, sta-
“Dobro je da sam ikako normalan”, za- radnici. Vikendom bi odlazili kućama. ri, djeca, pokoje vozilo, na putu, uz put,
vrši mi besjedu o svom ratničkom iskustvu. Skontali smo gdje su ostavljali ključeve. na mom povratku u mirnu zonu, u selo
“Nego, dođi, u Glavišnu sam. Kako reče, ako Denis, Damir, Jasko, Hajraga, Džemin i Kalesiju, ondje gdje se spajaju Konjuh
sam dobro razumio, u Kalesiji si.... To je ono ja provaljivali smo u kontejnere, u pred- i Zvijezda. Ondje gdje me čeka Anera s
selo gdje je Vasvin restoran? Pa nismo dale- večerje vikendom, igrajući karte i izleža- biciklom i iskrivljenom felgom...
ko. Malo više od sat hoda. Bit će mi drago.” vajući se na radničkim krevetima. Sada Nisam uspio donijeti novu felgu...
je kontejner služio drugoj namjeni. Kao Ipak, ne znam zašto i kako, ali me pre-
AHMINA “BARIKADA” PRED OLOVOM skladište. Bio je dupke pun granatama. plavio osjećaj radosti dok sam malo pri-
Pozdravili smo se... Nastavio sam put Tu ću stati, pričekati, oslušnuti, valjda će je nego što će nastupiti tri sata ulazio u
ka Olovu. Već sam bio u Boganovićima brzo proći granatiranje... Kalesiju... n

STAV 29/10/2021 51